Povratak u vrijeme ljubljenja guzova "najvećih Hrvata"

Povratak u vrijeme ljubljenja guzova "najvećih Hrvata"

JAKOV SEDLAR, čovjek koji je skrivio "Četverored" (film koji je u sjećanje prizvao i u sjenu bacio najsjajnije momente Brucea Campbella) snimio je dokumentarni film o prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu, prikladno nazvan "Tuđman".

Nepotrebno je isticati, već poslovično ljigav način na koji je Sedlar pristupio tematici ali uz sve negativne stavove koje neki od nas prema Sedlaru gaje, moramo mu priznati jedno. Naime, film će o predsjedniku reći onoliko koliko redatelj i arhivske snimke dopuštaju, stavovi o Tuđmanu i njegovoj povijesnoj važnosti ostat će nepromijenjeni jer Sedlar je u konačnici snimio vlastiti statement (i na to ima svako pravo), film svakako nećemo pamtiti kao objektivni prikaz osobe koja u domaćoj povijesti, sviđalo se to nekima ili ne, ima ključno mjesto, ali za sva ona mjesta na kojima pada kao vješt redatelj, Sedlar se itekako iskupljuje vraćajući onaj stari uvlakački ton koji smo umalo zaboravili.

Hommage ulizivačkom mentalitetu

Iako je od Tuđmanove smrti prošlo skoro cijelo desetljeće, redatelj je uspio u samo jednom uratku evocirati vremena kada su sistemski psi poput Nenada Ivankovića bez zadrške i osobina bića s formiranom kralježnicom, jezicima i perima milovali predsjednikov ego. Sedlarov dokumentarni film predstavlja svojevrsni hommage ulizivačkom mentalitetu i ponosno stoji kao posljednji poltronski urlik iz mrtvačeva dupeta.

Na stranu sve to nepotrebno guzičenje, na stranu bacanje sjemena mržnje korištenjem netočnih podataka (Srbi su sustavno naseljavani, 90 posto hrvatskih Srba sudjelovalo je u ratu protiv Hrvatske itd.) i na stranu isforsirano domoljublje koje izaziva mučninu, Sedlar se u Stankovićevoj emisiji svojski potrudio da pouči ovaj zabludjeli narod kako voljeti vlastitu domovinu, nadodavši da svaki "klošar" koji se drznuo kritički osvrnuti na domovinu zaslužuje da živi tamo gdje obitavaju mračne aveti prošlosti. Domovinu moramo voljeti na način na koji nekritična majka voli sina jedinca. Moramo biti popustljivi, puni naivne podrške i slijepe ljubavi, a prije svega ne dirati u svetinje jer samo đavolji jataci njuške guraju tamo gdje im nije mjesto.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vrijeme ljubljenja guzova "najvećih Hrvata"

Svakom novom rečenicom Sedlar nas je postepeno vraćao u vremena kada su neki od nas jasno izražavali svoje domoljublje ljubljenjem guzova "najvećih Hrvata", kada je mrziti Srbe značilo voljeti Hrvatsku i kada su nas zadojeni beskičmenjaci učili da samo bezrezervno ljigavljenje zaslužuje nazivati se domoljubljem.

Bio je to sat povijesti, vremeplov koji nas je vratio u neka druga vremena, u guzicu iz koje su čak i oni najustrajniji već odavno zbrisali koncentrirajući se na neko novo "novo vrijeme“. I valja respektirati ljude koji svoj stav zadržavaju čak i onda kada to nije rezultat određenih interesa, ali moramo se zapitati koliko je Sedlarov film dokumentaristički a koliko njegov osobni obračun s neistomišljenicima koje naziva izdajnicima. Poprilično su zanimljive i paralele koje je Sedlar povukao između sebe i Michaela Moorea kao da je upravo on taj koji je ukazao na probleme moderne Hrvatske skladajući panegirike čovjeku kojim je nedvojbeno očaran.

Na svu sreću, još je uvijek moguće voljeti vlastiti dom bez lupetanja gluposti.

Foto: Index

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara