Presuda Šešelju - smrt međunarodne pravde
Foto: Index, FAH
DOZVOLITE mi na početku kratku osobnu opservaciju. Negdje u jesen 1990. godine spadao sam u jednu od zadnjih generacija koje su pozvane na služenje vojnog roka u JNA. Kako sam iz Hrvatske – po tadašnjem običaju dopalo me služenje u drugoj republici, konkretno Srbiji. Odmah na početku su nam rekli da izbjegavamo par birtija blizu kasarne, jer se tamo okupljaju, kako se netko izrazio, „bliski četnicima“. Dakle, birtijski šljam, dno ljudskog dna iz jeftinih mahala centralne Srbije. Ljudi neobrazovani, neinteligentni, često i neoprani, ljudi kakve se svatko normalan i u Srbiji sramio.
Taj šljam zadnjih srpskih birtija koji pije jeftinu brlju, to su bili ljudi koji su godinu dana kasnije postali ubojice, koljači, čuvari konc-logora, oni koji su noću ulazili u ćelije te tukli i ubijali zarobljenike. A u najmanju ruku su pljačkali. Prvo u Hrvatskoj, pa onda u Bosni i Hercegovini.
Ali ti neljudi, vojni šljam i bradati ubojice, nikada ne bi izišli iz zadnjih birtija centralne Srbije da nije bilo onih školovanih, inteligentnih, obrazovanih, retoričara, pismenih – upravo kao što je bio dr. sc. Vojislav Šešelj. I deseci drugih poput Šešelja, samo malo inteligentnijih u smislu da nisu baš toliko gluposti prosipali pred kamerama.
Rat traži logistiku. Traži ljude dovoljno pametne da vam izmisle komunikacijski pravac, jer čak i taj šljam dna srpskih birtija ne može živjeti samo od rakije, i ne može ratovati samo noževima. Rat traži retoričare dovoljno pametne da čak i šljam koji ima barem mrvicu inteligencije natjera drugu državu u borbu, jer ipak ga može pogoditi metak Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske i Armije BIH.
Traži rat i dovoljno inteligentnih u odjelu propagande, kako ne bi prevladali oni koji su se tih godina po Srbiji skrivali od mobilizacije kod rođaka i po šupama – normalni ljudi kojima je bilo izvan pameti da bi Karlovac i Zadar trebali biti Srbija. Upravo su ti školovani i inteligentni, ti koji su držali govore, pisali memorandume ili huškače tekstove – upravo su ti pokrenuli ljudski šljam prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. A Šešelj je bio među njima. Koliko god djelovao lud, nije bio glup. Radi Šešelja i Šešelju sličnih i radi onih s titulama akademika – rat je i počeo i zločini su se počinili. I ne može biti da su ti ljudi nevini, a da su krivi samo neposredni počinitelji. Na neki način, ti poput Šešelja su i veći krivci od neposrednih počinitelja i pojedinačnih zločinaca.
Po ovome valjda, ni Hitler ne bi bio kriv – i on je bio samo politički vođa, ako je nekoga ubio to je bilo kao vojnik u Prvom svjetskom ratu. Za drugi, vjerojatno bi obrana uredno iznijela kako je dokazano da je spasio i jednog Židova (svog bivšeg zapovjednika iz Prvog svjetskog rata).
Sud nade postao sud nepravde
Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993., Vijeće sigurnosti ustanovilo je sudbeno tijelo, čiji je skraćeni naziv "Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju" (eng. International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia). Puni naziv suda glasi "Međunarodni tribunal za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije". Uz Rezoluciju prihvaćeno je izvješće Glavnog tajnika UN-a kojemu je pridodan Statut tog Tribunala.
U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini velike nade su se ulijevale u ovaj Sud – mnogo je zla bilo počinjeno, malo je krivaca bilo uhvaćeno i kažnjeno. Smatralo se, gotovo pa naivno, kako će ovaj sud raditi slično Nürnberškom procesu, kako kratko zovemo suđenje njemačkim nacionalsocijalistima koje su organizirali Saveznici na kraju Drugog svjetskog rata. To suđenje je počelo u studenome 1945., a završilo 15. listopada 1946. Idući dan izvršene su presude. Međunarodna pravda je bila brza i jednostavna: smrt, doživotna, vremenska kazna i oslobođenje od optužbi.
Međutim, Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju pretvorio se u cirkus. Suđenja koja se razvlače godinama i gdje više ni pravnici ne mogu pratiti tijek, sve vidljiviji utjecaj politike na sudski postupak te mogućnost da se optuženi doslovno sprdaju sa Sudom – uvelike je erodirala ideje radi kojih je Sud osnovan. Iako su neke presude primjerene, i sud je u nekim slučajevima zaista kaznio zločince – vrijeme je pokazalo kako je tamo malo pravde.
Uostalom, dovoljno je sjetiti se – za zločine u Vukovaru, Haško tužiteljstvo se fokusiralo gotovo samo na Ovčaru, iako je tamošnji masakr bio samo epilog cjelokupnog zločinačkog pothvata – pokušaja fizičkog uništenja Vukovara zajedno s civilnim stanovništvom.
Istovremeno, dok je granatiranje Vukovara prošlo gotovo pod „normalno“, generalu Gotovini se sudilo za „prekomjerno granatiranje“ Knina. Dovoljno je usporediti snimke razorenog Vukovara u studenome 1991. sa snimkama gotovo neoštećenog Knina u kolovozu 1995. kako bi se vidjela politička nakana optužnica za najblaže rečeno – izjednačavanjem krivnje.
Zašto su pustili Šešelja?
Ako shvatimo da je Sud postao politički sud – onda postaje vrlo jasno zašto su pustili Šešelja. Uostalom, samo za vrijeđanje suda su ga mogli osuditi na nekoliko godina. Na vlasti u Srbiji su Nikolić i Vučić. A tko su Nikolić i Vučić?Sadašnji predsjednik Srbije, Tomislav "Toma" Nikolić počeo se baviti politikom 1991. godine i to s Narodnom radikalnom strankom, no nedugo potom postaje jedan od osnivača Srpske radikalne stranke zajedno s Vojislavom Šešeljem. Ne samo da se slagao sa svojim šefom, već ga je Vojislav Šešelj, na posebnoj ceremoniji na Romaniji 1993. godine, proglasio četničkim vojvodom! Te svoje "titule" nije se nikada odrekao. Šešelja se Nikolić, istina, odrekao – ali tek u ljeto 2008. godine, jer mu je bio prepreka za politički napredak.
Premijer Srbije Aleksandar Vučić znatno je mlađi od Tomislava Nikolića – Rođen je 1970. godine. Postao je član Srpske radikalne stranke 1993. godine, kada je izabran za zastupnika u srbijanskom parlamentu. 1995. godine postao je generalni tajnik stranke. Jasno vam je – generalni tajnik je doslovno desna ruka šefa. Iste 1995. godine u ožujku Vučić je posjetio tada okupiranu Glinu, gdje se "proslavio" govorom koji je uredno i snimljen. Na tom snimku okupljenima obećava da Srpska Krajina i Glina nikada neće biti Hrvatska i da ondje ustaška vlast nikada više neće moći doći. Prošle godine je isplivala i snimka Aleksandra Vučića iz 1995. godine, na srpskim položajima iznad Sarajeva. Naime, Šešelj je došao obići srpske paravojne formacije, na snimci se vrlo jasno vidi da je Vučić naoružan, baš kao i ostali vojnici na položajima iznad opkoljenog Sarajeva.
Ukratko – rukovodstvo današnje Srbije su bivši četnici i bivši Šešeljevi najbliži stranački i ideološki suradnici, neki čak i manje ideološki – Vučić je uredno držao kalašnjikov. I te ljude je međunarodna zajednica odabrala da približavaju Srbiju EU, kako se ne bi približila previše Rusiji. Zaključak sada već znate – da je Šešelj danas osuđen, Nikolić i Vučić dolaze u nezgodan položaj, a onda i briselski diplomati dolaze u nezgodan položaj. Putin se smješka, jer Srbija ide prema Rusiji bez da je išta morao napraviti.
Birokrati su birokrati svugdje – linija manjeg otpora je tu; što uostalom znače ranjeni, ubijeni i mučeni u Hrvatskoj i BIH za hrpu dobro plaćenih zapadnih birokrata i licemjernih diplomata – njima je najvažnije da stvari sa Srbijom idu kako po njima trebaju ići, a pravda – nije njihov posao. Nikolić i Vučić su sada sigurni, Šešeljevo puštanje je za Brisel prihvatljiva cijena.
A Hrvatska?
Puštanje Šešelja je i poruka za Hrvatsku. A ona glasi: nema međunarodne pravde, nema međunarodne pomoći i nema međunarodne zaštite – ako nisi u stanju sam osigurati pravdu i zaštititi se. Srbija danas ne predstavlja nikakvu opasnost za Hrvatsku – vojno, uza sve probleme čak smo i jači (a pobijedili smo ih u ratu kada su oni bili nemjerljivo jači).
Međutim – ovo treba biti Hrvatskoj pouka – nitko nam neće pomoći, ako si sami ne pomognemo.
Jesmo članica EU, ali gospodarstvo moramo razvijati sami, i jesmo članica NATO-a, ali vojsku moramo imati i moramo štititi sve dijelove svog teritorija: dakle kopno, more i zračni prostor. To naravno ne znači smiješne ideje o obveznom vojnom roku i gomili amatera s puškama, već profesionalna, učinkovita i dobro naoružana kopnena vojska, mornarica i avijacija – spremna da svakoj budali Balkana, ako se ikada ponovno okrene prema Hrvatskoj spraši granatu iz Panzerhaubitze 2000 ili pošalje navođenu raketu iz suvremenog nadzvučnog zrakoplova. A za neki veći sukob – uvijek pomaže ako u sklopu saveza imamo svoje, jer ovisiti o tuđim resursima je kao i ovisiti o tuđoj pravdi.
A ukoliko je nekome još uvijek nejasno što znači međunarodna pravda (ili kako će nas čuvati i paziti drugi), pustimo samog, sada slobodnog Šešelja da sam kaže što misli o toj univerzalnoj pravdi i Haškom sudu i sucima i svom to tamošnjem cirkusu:
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati