"DANAS" su na Markovu trgu prosvjedovali ministri, njihovi pomoćnici i tajnici, potpredsjednici Vlade, premijer, saborski zastupnici i službenici, potpredsjednici i predsjednik Sabora, kao i sam predsjednik Republike Hrvatske, svi oboružani transparentima ("Dolje pohlepna radnička kasta", "I mi bismo živjeli kao radnici", "Dao bog da dugo živimo u zemlji gdje je Luka Bebić predsjednik Sabora") i zviždaljkama, ujedinjeni pod motom: "Zajedno za bolje uvjete života zakonodavne i izvršne vlasti". Čak ni veoma sunčano vrijeme nije omelo sve skromno zbigecane - u odijelima stranih dizajnera kupljenim vikend ranije u Beču - bokčeke iz državnih službi da opterećeni bremenom teškog života dogmižu na demonstracije uperene protiv poskupljenja saborske kantine i protiv konstantnog sindikalnog maltretiranja kojem je izložena Vlada Republike Hrvatske.

"Ovako više ne može! Vlada već radi u nemogućim uvjetima Banskih dvora koji se svako malo renoviraju za milijunske iznose i ne treba joj još i prigovaranje bande crvenih sindikalnih vođa i njihovog članstva." grmio je premijer Ivo Sanader s megafonom okupljenim demonstrantima oko improvizirane pozornice od najfinije slavonske hrastovine, uvoznog titanija i stuba od bračkog kamena s rubnom pozlatom koju su cijelu noć montirali radnici poduzeća koje je posao dobilo izravnom pogodbom s državom.

 "Dolje radnička tiranija! Živjela slobodna Vlada!"

"Dok Vlada subotom održava sjednice i teško radi za opće dobro, besposleni radnici okupljaju se na Trgu Bana Jelačića i traže veće plaće. A pitam ja vas - što je s našim plaćama? S plaćama nas koji radimo subotama dok drugi planduju? Jad i bijeda, kažem vam ja! Kako crkavice od deset do osamnaest tisuća kuna mogu biti dovoljne za financiranje liječenja u stranim klinikama? Ili obrazovanje naše djece na europskim i svjetskim sveučilištima? Kako da si premijer jedne napredne tranzicijske zemlje priušti pristojan sat? Ili ogromnu kućerinu vrijednu par milijuna eura? Dolje radnička tiranija! Živjela slobodna Vlada!" uskliknuo je premijer na kraju svog govora uz opći delirij i odobravanje prisutnih koji su sladostrasno navijali: "Vlada, vlada, vlada..."

"Drage kolegice i kolege zastupnici!" snažno je započeo Luka Bebić svoju deklamaciju preuzevši štafetni megafon. "Kao što ste i sami svjesni, nisu članovi Vlade jedine žrtve ove nesređene države kojom drmaju sindikati. Žrtve smo i mi u Saboru. Naime, svi saborski zastupnici dobili su svoje urede, ali ne u zgradi Sabora već 150 metara dalje u Demetrovoj ulici. Nečuveno! Pitao bih ja naše radnike moraju li oni po kiši, snijegu i ledu koračati nezaštićeni od svog ureda do mjesta gdje rade?!" na što se Markovim trgom prolomio huk nezadovoljnika.

"Svjedoci smo sramotnog poskupljenja u saborskoj kantini"

"Ali to nije sve!" raspuklim je glasom zajapureni predsjednik Sabora nadglasavao unezvjerenu masu. "Svjedoci smo sramotnog poskupljenja u saborskoj kantini koja je barem svih ovih godina bila oaza razumnih cijena za uboge zastupnike, ministre i cijelu ergelu državnih službenika koja obitava na i oko Markova trga. A što na to kažu radnici? Hoće komisiju za praćenje rasta cijena! Dosta je nama tog birokratskog rječnika! Nismo mi veslo sisali. Znamo mi dobro što je to - čitali smo mi Alana Forda  -to je najobičniji "Ured za istraživanje ruda & gubljenje vremena"! Zato smo se i okupili danas da upozorimo radnike da ili mijenjaju svoju politiku ili ćemo sljedeći put mijenjati radnike!" zaključio je Luka Bebić svoju filipiku koju je prisutna bezlična i uštirkana masa odijela Hugo Boss znala primjereno nagraditi gromoglasnim pljeskom.

 "Vlada, sabor i predsjednik ujedinjeni protiv zajedničkog neprijatelja koji svima radi o glavi: radnika"

Na improvizirani podij uspeo se tada predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, i podignuvši one rolete od obrva s očiju, obratio se okupljenima:

"Znam da često nismo bili na istoj strani, da sam često i sam kritizirao rad Vlade, no sada su naše tri središnjice - vlada, sabor i predsjednik - ujedinjene protiv zajedničkog neprijatelja koji svima radi o glavi: radnika. Situacija je toliko teška da smo bili primorani kršiti zakone vlastite zemlje i okupiti se ovdje na ovome trgu gdje je Vlada zabranila sva okupljanja. Ako to nije znak da nešto uistinu nije u redu u ovoj zemlji, onda doista ne znam što jest. Stoga vas pozivam da mirno i dostojanstveno sjednemo i natiskamo se u ovdje parkirane Audije A8, BMW-e serije 7 i Mercedese S-klase, jer za razliku od radnika - mi autobusa nemamo, pa ćemo se isto tako mirno i dostojanstveno u koloni uputiti pred njihovo sjedište na Trgu kralja Petra Krešimira IV., gdje ćemo, također mirno i dostojanstveno, prosvjedovati i porazbijati prozore na velebnom zdanju njihove središnjice."

I tako se protestna svadbena kolona skupocjenih švapskih kola pod jakom policijskom zaštitom slila od Markova do Krešimirova trga, uzvikujući svojim neprijateljima iza napola spuštenih zatamnjenih stakala: "Dosta nam je šutnje!" i "Ljudi smo, nismo radnici!"

Gnjevna gomila poiskakala je iz automobila i okružila zgradu Saveza samostalnih sindikata Hrvatske vičući: "Izlazite napolje! Izlazite napolje!" Megafon je uzeo ponovno predsjednik Sabora:
"Vrijeme je da naši sindikati počnu rješavati naše tekuće probleme, a ne da ih Vlada, Sabor i predsjednik republike moraju riješavati na ulici. No ne znam ima li mjesta optimizmu. Evo vidite kako to "rade" naši radnici i sindikati: tu na zgradi piše "Tvornica", a ništa se u toj tvornici ne radi. Osim koncerata. Dok mi prosvjedujemo po ovom žarkom suncu, oni u "Tvornici" sviraju - sviraju kurcu!" razrogačenih je očiju sasuo svoj gnjev prema smeđoj mastodonskoj zgradi iz koje je upravo izlazila predsjednica SSSH-a Ana Knežević sa suradnicima što je izazvalo složno skandiranje okupljene mase: "Lopovi, lopovi, lopovi..."

"Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen…"

Luka Bebić rukom je pokazao rulji u odijelima da se stiša i predao megafon sindikalnoj predsjednici koja je pokušala smiriti strasti:

"Radnički sindikati zagovornici su socijalnoga dijaloga i partnerstva te vladine i saborske zahtjeve žele rješavati dijalogom. Prvo ćemo raditi na što većoj plaći državnih službenika i dužnosnika...", no skup zapaljen borbom za svoja prava zaglušio je zvižducima Anu Knežević jer nije htio slušati još jedno u nizu neispunjenih sindikalnih obećanja. Ispred usijanih glava istupili su predsjednici Republike, Vlade i Sabora, te još jednom smirili svoje podčinjene. Predsjednica SSSH-a još je jednom pokušala izgladiti situaciju:

"Znate, ima onaj jedan dio iz Evanđelja kad su Isusu doveli bludnicu i rekli mu: Ova žena je grešnica i treba je kamenovati, na što je Isus odvratio: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen…"

I prije nego što je završila tu rečenicu već je poletio prvi kamen na prozor zgrade Radničkoga doma i to, naravno, iz ruku prvoga među bezgrešnima, Ive Sanadera, što je bio signal i ostalima da započnu s paljbom.

Epilog današnjih prosvjeda: razbijena stakla u vrijednosti od nekoliko tisuća kuna, deseci ozljeđenih policajaca i prosvjednika, nekoliko državnih službenika bez imuniteta uhićeno. Nakon ovih nemilih događaja predstavnici Vlade, Sabora i Ureda Predsjednika RH stupaju u štrajk do ispunjenja njihovih zahtjeva. Ako se ti zahtjevi ne ispune u roku od tjedan dana - svi će se opet skupiti u saborskoj kantini, još se jednom dobro najesti po starim cijenama i stupiti u štrajk glađu.

Narod je ovaj posljednji ekstremni čin toplo pozdravio uz iskrenu želju da svi članovi Vlade, Sabora i Ureda Predsjednika ustraju do samog kraja...

Hvala Top listi nadrealista na inspiraciji

Fotomontaža: Metahuman Studio