PRIJETNJA novim ratom i dalje se nadvija nad Ukrajinom i Europom, a pregovori Rusije i NATO-a, koji su trebali otkloniti takvu mogućnost, nisu previše pomogli u smirivanju tenzija. I dok Zapad optužuje Rusiju za planiranje invazije, ruski predsjednik Vladimir Putin predstavlja NATO kao egzistencijalnu prijetnju za njegovu zemlju.

Čini se da Putinova ogorčenost i konstantno predbacivanje Zapadu zbog navodnog okruživanja Rusije ima korijen u nekoliko po njemu presudnih događaja. Od najnovijeg prema najstarijem, prvi je NATO-ov summit koji se održao 2008. u Bukureštu, a na kojem se savez dogovorio da će otvoriti vrata bivšim članicama Sovjetskog Saveza, Gruziji i Ukrajini, da postanu članice. Putin, koji je bio prisutan na tom summitu, to nikad nije oprostio NATO-u, a posljedice upravo gledamo.

George W. Bush, koji je tada još bio predsjednik SAD-a, stigao je na taj summit sa samouvjerenim, posthladnoratovskim mentalnim sklopom, piše Guardian. Upravo je on tražio da Ukrajina i Gruzija dobiju plan za pristupanje NATO-u, odnosno takozvani akcijski plan za ostvarivanje članstva, kako bi se mogle pridružiti nizu država članica bivšeg Istočnog bloka kojima je bilo dopušteno pridruživanje od 1999. nadalje.

Putin se, međutim, obratio okupljenim čelnicima na početku sastanka opisujući takav potez kao "izravnu prijetnju" ruskoj nacionalnoj sigurnosti.

Za Putina Ukrajina "nije prava zemlja"

"Sjećam se da je jasno rekao Angeli Merkel i Bushu: 'Za mene Ukrajina nije prava zemlja'", prepričao je za Guardian Jamie Shea, dugogodišnji dužnosnik NATO-a koji je također sudjelovao na summitu. Putinovo oštro protivljenje imalo je efekta i natjeralo NATO na djelomično odustajanje.

"Došlo je do bijesnog cjenkanja s Merkel i Nicolasom Sarkozyjem (tadašnjim francuskim predsjednikom) i rezultat je bio da će Ukrajini biti ponuđeno članstvo u budućnosti, ali da neće biti akcijskog plana za članstvo niti čvrstog datuma za pridruživanje NATO-u", rekao je Shea.

"Zapravo sam bio prisutan. Ostajemo pri toj odluci", rekao je i aktualni glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg na press-konferenciji s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim prošlog mjeseca. 

Ali ovo poluobećanje NATO-a Ukrajini ostala je otvorena rana za Putina koji je opsjednut dugom zajedničkom poviješću dviju nacija i njihovim razdvajanjem na koje gleda kao na duboku povijesnu nepravdu i urotu neprijatelja Rusije. "Uvjeren sam da je pravi suverenitet Ukrajine moguć samo u partnerstvu s Rusijom jer mi smo jedan narod", napisao je Putin u povijesnom eseju koji je Kremlj objavio u srpnju prošle godine.

Raspad Sovjetskog Saveza za Putina je bila katastrofa i propast povijesne Rusije

Drugi događaj koji je oblikovao današnju strategiju Putinove Rusije je, naravno, raspad Sovjetskog Saveza 1991., koji je Putin nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća" koju bi poništio da može. Putin je i u prosincu raspad SSSR-a opisao kao propast "povijesne Rusije" - ruskog imperija koji se, možemo slobodno dodati, nakon Oktobarske revolucije zaogrnuo crvenom zastavom. 

Putin je, podsjetimo, lani objavio veliki traktat naslovljen "O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca", u kojem je preuzeo ulogu povjesničara i ustvrdio da je Ukrajina neotuđivi dio velike ruske nacije koji nema jasan zasebni etnički identitet, kulturu, vjeru i jezik te da je neovisnost Ukrajine i potkopavanje ruskog "duhovnog jedinstva" uvijek bilo inspirirano i sponzorirano od strane neprijatelja Rusije. 

>> Što Putin točno želi od Ukrajine i zašto je spreman na rat da bi to dobio?

Rusko gomilanje vojnika uz sjevernu, istočnu i južnu granicu Ukrajine - i do sto tisuća, prema ukrajinskim i američkim procjenama - izazvalo je strah među saveznicima u NATO-u od invazije i totalnog rata "u razmjerima koji nisu viđeni od Drugog svjetskog rata", kako je rekao novi britanski šef oružanih snaga, admiral Tony Radakin. Moskva uporno tvrdi da ne planira invaziju i da su zapadnjaci povjerovali u njene agresivne nakane na temelju "lažnih zapadnjačkih medijskih napisa". 

Putin je, međutim, iskoristio vojsku kao polugu kojom je ovih dana natjerao SAD, NATO i EU da sjednu s Rusijom za pregovarački stol (za koji Ukrajina, znakovito, nije bila pozvana). Prije samih pregovora, Moskva je javno predstavila popis zahtjeva, od kojih je najvažniji pravno obvezujuće jamstvo NATO-a da neće dozvoliti Ukrajini i Gruziji da postanu njegove članice.

"Ni jednog inča na istok"

Osim toga, zatražila je da NATO ne raspoređuje nove postrojbe i oružje izvan zemalja u kojima su se nalazili u svibnju 1997. (prije nego što su se istočnoeuropske zemlje pridružile NATO-u), kao i odustajanje od bilo kakvih vojnih aktivnosti u Ukrajini i ostatku bivšeg SSSR-a, što analitičari smatraju pokušajem da se stvori, odnosno obnovi jasno definirana ruska "sfera utjecaja" kojoj Zapad neće imati pristup.

"Dva nacrta ugovora koje je Rusija predložila 17. prosinca ocrtavaju uspostavu dvoslojne Europe – jedan s pravom da se brani od ruskog napada, dok drugi mora prihvatiti rusku nadmoć kao novu geopolitičku stvarnost", napisala je Orisiia Lucevič, analitičarka istraživačkog instituta Chatham House, u nedavno objavljenoj analizi.

Pri objašnjenju ovog zahtjeva, Putin i njegovi dužnosnici sve češće se pozivaju na još jedan ključni događaj: ujedinjenje zapadne i istočne Njemačke, koje se dogodilo 1990. i obećanje koje su zapadni lideri tada navodno dali posljednjem predsjedniku SSSR-a, Mihailu Gorbačovu. Zapadni lideri su mu navodno obećali da se, ako pristane na ujedinjenje istočne Njemačke - koja je de facto bila satelitska država SSSR-a - sa zapadnom, NATO neće širiti na istok.

>> Može li si Putin stvarno priuštiti novi rat?

"Ni jednog inča na istok", obećao je američki državni tajnik James Baker Gorbačovu na sastanku 9. veljače 1990. No, kako to obično biva, kontekst te izjave i njeno originalno značenje je koliko bitno toliko i predmet manipulacija. Putin je optužio Zapad za prevaru Rusije još u svom čuvenom govoru na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007.

Je li se mislilo na širenje na istočnu Njemačku ili širenje NATO-a uopće?

Nova knjiga Ni jednog inča: Amerika, Rusija i stvaranje pat-pozicije iz Hladnog rata, nagrađivane povjesničarke Mary Elise Sarotte, obrađuje sve privatne sastanke zapadnog saveza s Rusijom oko proširenja. Autorica zaključuje da je optužba za izdaju tehnički netočna, ali je psihološki uvjerljiva.

Dan nakon što je Baker dao obećanje Gorbačovu, i tadašnji zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl rekao je Gorbačovu da "naravno da NATO ne bi mogao proširiti svoj teritorij na sadašnji teritorij DDR-a (Istočne Njemačke)".

Obećanje je ponovio i tadašnji glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner u govoru 17. svibnja 1990. kada je rekao da "činjenica da smo spremni ne slati NATO-ove snage izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrsto jamstvo sigurnosti", što je Putin citirao u svom govoru u Münchenu 2007.

U svojim memoarima, Gorbačov je opisao ta uvjeravanja kao trenutak koji je otvorio put kompromisu prema Njemačkoj. No dva detalja su pritom ključna.

Prvo, takvo usmeno obećanje nikad nije formalizirano u pravnim dokumentima i ugovorima, uglavnom zato što je Bush smatrao da su Baker i Kohl otišli predaleko. Baker je priznao da se "malo zaletio na skijama" u pregovorima s Gorbačovom. Drugi je detalj što, iako obećanje samo po sebi zvuči dvosmisleno, sve upućuje na to da su Baker i Kohl pritom mislili isključivo na razmještanje NATO-ovih snaga na teritorij bivše Istočne Njemačke.

Gorbačev: Nismo raspravljali o širenju NATO-a u istočnu Europu

U skladu s tim, i konačni sporazum koji su Rusija i zapad potpisali u rujnu 1990. odnosio se samo na Njemačku. Na kraju je dogovoreno da će se stranim vojnim snagama NATO-a samo njemačka vlada moći dozvoliti da prijeđu staru granicu između zapadne i istočne Njemačke, što je navedeno u potpisanom dodatku sporazumu. 

Na kraju krajeva, i sam Gorbačov je u intervjuu 2014., odgovarajući na pitanje o obećanju Zapada da se NATO neće širiti na istok, dao znakovit odgovor.

"Tema ‘širenja NATO-a’ uopće se nije raspravljala, a nije se ni postavljala tih godina. … Razgovaralo se o još jednom pitanju koje smo pokrenuli: osigurati da vojne strukture NATO-a ne napreduju i da dodatne oružane snage ne budu raspoređene na teritoriju tadašnjeg DDR-a nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. Bakerova izjava je data u tom kontekstu... Sve što se moglo i trebalo učiniti da se ta politička obveza učvrsti, učinjeno je. I ispunjeno", rekao je Gorbačov.

Jeljcin se žalio Clintonu na navodno kršenje sporazuma

Mnogi ruski političari, uključujući tadašnjeg predsjednika Borisa Jeljcina, kasnije su se protivili ustupcima koje je u to vrijeme napravio Gorbačov upravo zbog implikacija za dotad komunističku istočnu Europu. I zaista, sovjetski ministar obrane, maršal Dmitrij Jazov, upitao u ožujku 1991. britanskog premijera Johna Majora o interesu istočne Europe za pridruživanje NATO-u.

Major ga je, prema dnevnicima britanskog veleposlanika u Moskvi Rodrica Braithwaitea, uvjeravao da se "ništa od toga nikada neće dogoditi". To se obećanje, očito, ispostavilo kao lažno, ali vrijedi još jednom naglasiti da se radilo o neformalnom, usmenom obećanju, i to ne od strane NATO-a, već od strane lidera jedne njegove članice.  

Rusija se nakon toga, piše Guardian, uporno žalila na "izdaju" od strane Zapada. Jeljcin je tako 1993., lobirajući da se Rusiju primi u NATO, pisao američkom predsjedniku Billu Clintonu tvrdeći da svako daljnje širenje NATO-a na istok krši duh sporazuma iz 1990. godine.

Američki State Department, u to vrijeme neodlučan o pozivu Poljske da se pridruži NATO-u, bio je toliko osjetljiv na optužbe za izdaju da su dužnosnici iz Clintonove ere čak zatražili od njemačkog ministarstva vanjskih poslova da se službeno izjasni o osnovanosti pritužbe. 

Glavni pomoćnik njemačkog ministra vanjskih poslova odgovorio je u listopadu 1993. da je pritužba formalno pogrešna, ali je mogao razumjeti "zašto je Jeljcin mislio da se NATO obvezao da se neće širiti izvan svojih granica iz 1990. godine". Clinton je pak 1994. uvjeravao Jeljcina da, iako bi se NATO mogao "s vremenom proširiti", ne misli postavljati nikakve "rokove ni zahtjeve".

Jeljcin na kraju prihvatio širenje NATO-a

Jeljcin je u kolovozu 1993. u razgovorima s poljskim predsjednikom Lechom Wałęsom, doduše, priznao pravo Poljske da se pridruži NATO-u, što je iznenadilo sve. Jeljcinova Rusija i formalno je prihvatila takvu mogućnost potpisivanjem Osnivačkog akta o međusobnih odnosima, suradnji i sigurnosti s NATO-om 1997. U njemu Rusija nije dobila nikakvo pravo veta na širenje saveza.

Izvor: Wikimedia Commons

Bio kako bilo, činjenica je da se, od ujedinjenja Njemačke do danas, NATO-u pridružilo 14 država iz istočne Europe, uključujući Hrvatsku. To su bile, redom:

• 1999. Češka, Mađarska, Poljska
• 2004. Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka, Slovenija
• 2009. Hrvatska, Albanija
• 2017. Crna Gora
• 2020. Sjeverna Makedonija

>> Deutsche Welle: Sada je jasno što Putin želi

Neki eksperti drže da je NATO zaista postao previše arogantan i da je to opasno za održanje mira. Joshua Shifrinson, izvanredni profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Boston, ocijenio je za Guardian da su SAD i Zapad "u velikom zaokretu odnosa nakon Hladnog rata postali manje osjetljivi na ruske brige", zanemarujući da i Moskva ima vlastite vitalne interese koje valja uzeti u obzir.

"Zamislite da Kina sklopi savez s Kanadom"

“Rusi ne žele da druge političke grupacije budu prisutne u blizini njihove domovine. To nije teško razumjeti. Zamislite da Kina sklopi savez s Kanadom. Moćne države ne žele da druge sile stvaraju saveze u blizini njihovih granica", objasnio je Shifrinson, jedan od onih koji smatraju da su na kraju Hladnog rata američki i njemački stratezi dali "vrlo jasne signale" da se NATO neće širiti dalje na istok ako se Njemačkoj dopusti ponovno ujedinjenje. 

Kritičari ovakvog "proruskog" tumačenja pak tvrde da je, ako ništa drugo, nedavna potpora NATO-a Ukrajini bila preslaba.

"Nedostatak odlučne akcije u prošlosti naučio je Rusiju da može povećati i smanjiti krizu kad god to želi. Rusija ima sav zamah u trenutnoj krizi", smatra William Alberque, bivši američki dužnosnik NATO-a, sada direktor Međunarodnog instituta za strateške studije.

Bilo kako bilo, Putinov ultimatum u aktualnim pregovorima nije prošao. I Washington i NATO jasno su dali do znanja, prije, za vrijeme i nakon pregovora, da su ovakvi ruski zahtjevi neprihvatljivi jer bi se time suverenim državama poput Ukrajine zanijekalo pravo da same odluče u kakvim sigurnosnim aranžmanima žele biti.

"Svi saveznici u NATO-u podržavaju politiku otvorenih vrata, koja je zapisana u našim brojnim dokumentima. Rusija nema pravo veta na primanje novih članica i nećemo raditi kompromise u pogledu suverenosti europskih zemalja", objasnio je Stoltenberg nakon što su pregovori veleposlanika 30 članica NATO-a s ruskom delegacijom u Bruxellesu završili u srijedu, bez ikakvog konkretnog pomaka - koji, s obzirom na nerealne ruske zahtjeve, nije ni bio za očekivati.

Stoltenberg je pritom upozorio da i dalje postoji "stvaran rizik od novog oružanog sukoba u Europi". Nadajmo se da do takve eskalacije ipak neće doći, no posljednja izvješća američkih obavještajnih službi ne daju previše razloga za optimizam.