Foto: Marko Miščević / Cropix
OVO SE već polako pretvara u pravo natjecanje.
Ivica Račan godinama se kao predsjednik vlade dodvoravao desnici. Ratovao je s Haaškim sudom, pustio Gotovinu da pobjegne, izabrao Ivića Pašalića za potpredsjednika Sabora, bježao od detuđmanizacije i podilazio Crkvi.
Dijelom je to činio iz straha, većim dijelom zbog komunističkog kompleksa.
Ivo Sanader godinama se kao premijer dodvoravao ljevici. Odrekao se Tuđmana, riješio se Pašalića, surađivao s Haagom, koalirao sa Srbima, uhitio Gotovinu, rušio ustaške spomenike, ušutkao Thompsona.
Činio je to iz čistog oportunizma, iz gole osvete, pod pritiskom Europe i sa željom da kupi naklonost liberalnih medija i ljevičarskih intelektualaca.
Zoran Milanović sada vraća stvari na početak. Afirmira Tuđmana, amnestira HDZ, kritizira Haag, brani osuđene generale, ulaguje se Crkvi.
Zašto to čini?
Nije li ljevica pobijedila?
Što mu to treba u situaciji kad je desnica potučena do nogu, a ljevica ("ljevica") preuzela državu? Otkud taj poriv za buđenjem davno prevladanih mitova, kad time ne može pridobiti glasače desnice, ali zato vrlo lako može izgubiti vlastite glasače?
Upravo to se dogodilo Ivici Račanu. Zbog kompromiserskog i vrlo često kukavičkog odnosa prema desnici, odrekao se principa i vlastitog biračkog tijela. A onda glatko izgubio izbore.
Milanović sada dobrim dijelom poništava ono malo dobroga što je ostavio Sanader. Dok se on prije deset godina javno ispričao zbog Tuđmanove vladavine, Milanović je ovoga vikenda u nastupnom intervjuu Jutarnjem listu otkrio kako "ima razumijevanje" za neke poteze Franje Tuđmana. "Mislim da mogu bolje shvatiti neke njegove dileme i poteze", kazao je novi premijer i Tuđmanovu vladavinu podijelio na dva razdoblja: ratno i poratno.
Tuđman ni kriv ni dužan
U prvom je relativizirao njegovu politiku prema BiH za koju kaže da "nije jednodimenzionalna", a u drugoj ga amnestirao zbog bolesti. Čak i onda kad je branio Gotovinu tvrdnjom da "plaća dug cijelog tadašnjeg sustava", nije stavio Tuđmana na čelo tog sustava.
"Krivnja za te zločine", kaže novi premijer, "koji su posljedica odsutnosti države i nedjelovanja sustava, sada je personificirana u Gotovini koji za sve to ne može biti kriv". A očito ne može biti ni Tuđman koji se nalazio na čelu sustava koji je zataškavao zločine, štitio zločince i poticao protjerivanje Srba.
Tuđman kao kompliment
To se toliko dojmilo autora intervjua Davora Butkovića da je na kraju hagiografskog uvoda napisao da Milanović "svom poslu pristupa težinom Franje Tuđmana". Odjednom je to postao kompliment.
Zoran Milanović izbjegava i kritički govoriti o HDZ-u. On mu nije "neprijatelj", ni "protivnik", ne želi ga "ponižavati" ni "patronizirati", a priznaje mu brojne zasluge u godinama koje je proveo na vlasti.
Tako više ne bi govorio ni predsjednik HDZ-a. Pa zašto onda tako govori predsjednik SDP-a?
Josipović štedi Tuđmana
I zašto tako govori predsjednik Republike? U novogodišnjem intervjuu Novom listu Ivo Josipović je govorio o tome da su "neki" iskoristili rat za pljačku vlastitog naroda", dok je za Tuđmana rekao da je "gubio kontrolu nad procesima". "Tuđman će", kaže on, "biti dio hrvatske povijesti i dobit će dobre ocjene, kao i ozbiljne kritike".
Od tih kritika, međutim, obojica panično bježe. Odnosno, kanaliziraju ih sa samog Tuđmana na neke pojedince, neke devijacije i neke političke struje. Kao da autokrat Tuđman sa svime time nije imao nikakve veze, otprilike kao ni zapovjednik Gotovina s ratnim zločinima.
Otkud takav stav kod šefa stranke čiji birači sigurno ne gaje nikakav sentiment prema Tuđmanu, Gotovini, pa čak ni Crkvi kojoj se Milanović opako ulaguje, dok HDZ opravdano smatraju glavnim krivcem za devastaciju države i društva?
Zašto se brišu svjetonazorske razdjelnice?
Štoviše, za mnoge birače SDP-a upravo su to teme koje služe kao razdjelnice između moderne i nazadne Hrvatske, sekularne i klerikalne, liberalne i konzervativne, europske i nacionalističke, tolerantne i ksenofobične. Sada ih Milanović i Josipović svojim izjavama žele ublažiti, relativizirati ili potpuno izbrisati.
"Svjetonazorski sam potpuno isti kao prije četiri godine, niti su se moji politički stavovi bitno mijenjali", priznao je Milanović. To onda znači da se ovdje ne radi samo o pukom oportunizmu, o strahu od radikalne desnice, o pacificiranju oporbe, o želji da se dodvori svojim protivnicima, niti o sanaderovskom nagonu da u svrhu opstanka na vlasti zadovolji sve koje može.
Ovdje se radi o tome da Milanović ozbiljno misli to o čemu govori. A to je već ozbiljno.
Je li Milanović promašio stranku?
Ivica Račan svojedobno nije mislio ozbiljno, samo se preračunao. Ni Ivo Sanader nije mislio ozbiljno, samo se borio za vlast. Ali Zoran Milanović se sada hvali kako je sve ovo dio njegova svjetonazora.
Nije li on možda promašio stranku? Ili ako ju je on pogodio, jesu li je onda promašili njezini birači?
Stoga smiješno zvuče tvrdnje da je ljevica došla na vlast.
Nadesno krug!
Na vlast je došla opcija koja apologetski nastupa prema Tuđmanu, pomirljiva je prema desnici, tolerantna prema hrvatskim ratnim zločinima, snishodljiva prema Crkvi i zbog svega toga, totalno neosjetljiva prema vlastitim biračima.
Ivo Sanader se silom prilika gurao u centar. Zoran Milanović se ničim izazvan gura prema desnici.
Ostale komentare autora pročitajte ovdje