54.196.182.102 US
 

Račanova ostavština su bezveznjaci, nesposobnjakovići i štetočine

Piše: Vojislav Mazzocco
subota, 29.4.2017. 18:37
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Vojislav Mazzocco (fotografija je snimljena nakon što je Ivica Račan dao ostavku 2007. godine, dvadesetak dana prije njegove smrti)

O DESETOJ obljetnici smrti Ivice Račana njegovim stranačkim drugovima puna su usta pozivanja na njegovu ostavštinu, političke principe, mudrost, odmjerenost, toleranciju… Preko njega tako pokušavaju te osobine preslikati na sebe, prikazati se Račanovcima iako takvo što u političkom smislu zapravo ne postoji. Ivica Račan usprkos svom desetljećima dugačkom političkom djelovanju nije iza sebe ostavio nešto što bi se moglo nazvati račanizmom, ne postoji ideološki sustav ili njegova varijanta koja bi se mogla pripisati baš njemu – osim ako strpljivo čekanje ne pokušamo proglasiti političkom idejom. Ipak, to ne znači da Račan nije bio zanimljiva osoba ili da njegova politička ostavština zaista ne postoji. Krenimo od prve, a potonju – nimalo laskavu ostavimo za kraj.

Ivica Račan rođen je u koncentracijskom logoru u kojem mu je majka bila internirana, kao beba preživio je bombardiranje Dresdena, a djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu. S 28 godina postaje član Izvršnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Nije tako visoko, u tako mladim godinama, dospio jer je pokazivao neke iznimne kvalitete nego zato što je Savezu komunista ponestalo kadrova nakon sječe koja je uslijedila po porazu Hrvatskog proljeća i Maspoka. Preživjelim starim komunistima opalo je brojčano stanje pa su u svoje društvo primili Račana. Iz Izvršnog je nakon šest godina prešao u Centralni komitet SKH, te potom postao direktor Političke škole Saveza komunista Jugoslavije. U predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije ulazi 1986. godine, a tri godine kasnije izabran je za predsjednika Saveza komunista Hrvatske. Iz tog posljednjeg doba najzanimljiviji je način na koji je postao šef partije u Hrvatskoj. Prvi put su se pred kamerama sučelili kandidati za partijskog vođu. Mnogi i danas žale što je u tim debatama, a posljedično i na unutarpartijskim izborima pobijedio Račan, a ne Ivo Družić. Račan je pobijedio samo s jednim glasom razlike u atmosferi u kojoj je i Partija i cijela javnost znala da će hrvatski Savez komunista ubrzo raspisati višestranačke izbore. Na njima će nastupiti pod imenom Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena i izgubiti od Tuđmanovog HDZ-a. Zdravko Tomac, dok nije sasvim prolupao, ustvrdio je da su on i Račan šampanjcem nazdravili Tuđmanovoj pobjedi. 

Usamljene godine

Uslijedile su usamljene godine za Račana. Partija je nakon drugih izbora imala samo nekoliko zastupnika u Saboru, a nakon fuzije sa socijaldemokratima Antuna Vujića, u čijim počecima je sudjelovao i Miroslav Tuđman, ostao je samo naziv Socijaldemokratska partija – SDP. Račan je tavorio na marginama političkog života do pred kraj Tuđmanovog života. Krajem devedesetih narodu je dozlogrdio i Tuđman i njegov HDZ, a Račan uz pomoć Dražena Budiše okuplja široku antihadezeovsku koaliciju i 3. siječnja 2000. godine pobjeđuje na parlamentarnim izborima, prekida desetljeće vladavine HDZ-a i postaje premijer Republike Hrvatske. Koalicija u početnom sastavu nije dugo potrajala, ali se Račan ipak uspio održati na vlasti do kraja 2003. godine. Njegovu vladavinu pratili su braniteljski prosvjedi, val stečajeva koje je pokrenuo Slavko Linić, ali i početak velike izgradnje autocesta te uvođenje reda u državnu ekonomiju obilježenu sveopćom nelikvidnošću.

No, to mu nije pomoglo da ne izgubi od Ive Sanadera. Izgubio je tijesno i postojale su teoretske šanse da iskamči mandat od Stjepana Mesića, na što ga je nagovarala Vesna Pusić, ali Račan to nije želio. Iz tog se doba pamti, a i ponavlja gdje treba i gdje ne treba, njegova rečenica: „Vlast možemo izgubiti, ali obraz ne“. Njegov sin Ivan nekoliko godina nakon očeve smrti ustvrdio je da je Ivica Račan već tada bio premoren i bolestan te da zapravo nije imao volje boriti se za vlast nakon mandata u kojem se neprestano mučio s koalicijskim partnerima.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Državu je predao, ali stranku ne. Obišao je cijelu Hrvatsku, zašao u svaku partijsku ćeliju i članovima uporno objašnjavao zašto treba ostati predsjednik SDP-a. Ispričavao im se na gubitku vlasti i oni su oprostili i ponovno ga izabrali za predsjednika. Posljednji mandat nije odradio do kraja. Nakon tri godine, u travnju 2007., teško bolestan podnio je ostavku i dvadesetak dana kasnije umro. Bio je prvi tako visoko pozicionirani političar u Hrvatskoj koji nije od javnosti krio da je bolestan. I prvi koji funkciju nije pokušao ponijeti u grob.

Rat za tron SDP-a

Počeo je rat za partijski tron. Prvi je kandidaturu istaknuo Zoran Milanović, koji je nekako uspio uvjeriti javnost da je Račan baš njega želio za nasljednika. Pokušali su i Tonino Picula, i Željka Antunović, i Milan Bandić. Milanović je uspio i preuzeo stranku iako je imao najmanje političkog iskustva i najmanje partijskog staža. Željka Antunović i Tonino Picula bili su Račanovi ministri, a Bandić šef najmoćnije partijske organizacije. Milanović je bio samo kratkotrajni, iako drčni glasnogovornik. Račan i Bandić su pak imali neobičan odnos. Račan Bandiću nije vjerovao, nametao mu je nadglednike i prisilio ga na ostavku nakon što je pijan pobjegao s mjesta lakšeg sudara. No, nije ga pokušavao politički likvidirati ni tada, ni nakon brojnih afera koje je Bandić stvorio u Zagrebu. Poštovao je njegove organizacijske sposobnosti, ali i moć koju je imao okupljajući tisuće zagrebačkih SDP-ovaca.

I tu dolazimo do političke ostavštine Ivice Račana, za koju smo već rekli da nije previše laskava. Iako ga nema već deset godina u SDP-u se još uvijek osjeća oporbeni mentalitet. To je stranka koja zapravo ne želi biti na vlasti niti raditi neki ozbiljan posao. Njeni prvaci često, iako sve manje, briljiraju u opoziciji no kada dođu u priliku vladati pokažu se kao nesposobnjakovići, lijenčine ili štetočine.

Ponekad, i to su bolji slučajevi, sve su to odjednom, a u onim gorim slučajevima pokazuju samo jednu od tih osobina, ali su zato u njima prvaci svijeta. Poput sumanutog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, progonitelja Slavka Linića, nekontroliranog Zorana Milanovića, nesposobnog Davora Bernardića. Svi oni šampioni su svojih mana, i svi oni politička su ostavština Ivice Račana. Vjerojatno nije zaslužio da mu se i deset godina nakon smrti takve kreature stavljaju na teret, ali svi se oni pozivaju na pokojnika i pokušavaju djelićem uspomene na njega osvijetliti svoje bezveznosti. Najgore je što im to Ivica Račan ne bi ni zamjerio. Čekao bi da nestanu. U tome je on bio šampion.

 *Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije