Foto: Index
ODAKLE Stjepanu Mesiću pravo na bezbrižnost? Deset godina držao je stražu nad ovom Hrvatskom.
I dobrim dijelom tih deset godina pod nosom mu se raspadao sustav, bujali su korupcija i kriminal, kolao prljavi stranački novac, vršile zlouporabe vlasti na svim razinama, isisavao novac iz javnih poduzeća, vodio rat s Haaškim sudom, kasnilo u pregovorima s EU, manipuliralo tajnim službama i pravosuđem...
Kao predsjednik države Mesić je bio zadužen da vodi brigu o "redovitom usklađenom djelovanju i stabilnosti državne vlasti". Da brine o funkcioniranju institucija, o poštovanju Ustava i zakona. A što nam je ostavio? Zgarište.
Sklapao dealove sa Sanaderom
"Računao sam da se nešto iza brda valja", kazao je Mesić o HDZ-ovim aferama u Nedjeljom u dva, "ali nisam znao da je toliki volumen". Zašto se nije raspitao? Imao je mehanizme. A bogami i prijatelje.
Priznao je da je sklapao "dealove" s "trgovcem" Sanaderom. Za svaku uslugu slijedila je protuusluga. Zar bi ga to trebalo osloboditi odgovornosti?
Ustvrdio je da je sa Sanaderom dobro surađivao kad se radilo o "funkcioniranju institucija i pravnoj državi". Zar je to trebala biti šala? Ako jest, nije baš smiješna.
Na kojoj strani je Mesić bio?
A notorni kriminal vlasti čijeg je nositelja osobno odlikovao, Mesić sada nastoji svesti na prokušani alibi iz devedesetih: dvostruku liniju zapovjedanja. "S jedne strane borba protiv kriminala, a s druge Sanader koji sa svojim komesarima razgovara jedan na jedan", kazao je Mesić, ne odgovarajući pritom na ključno pitanje: na kojoj strani je on bio?
Mesić je svoju političku karizmu izradio na projektu "detuđmanizacije" društva, na demontiranju političkog sustava devedesetih čijom je žrtvom i sam bio. No, gdje je zapelo sa "desanaderizacijom"? Iako taj sustav zaslužuje potpuno jednaki tretman, Mesić ga postojano relativizira, bilo na dužnosti ili sada u penziji. U čemu je kvaka? Možda u tome što je on bio integralni dio tog sustava?
Tuđman u Haag, a Sanader u Austriju
Evo baš prije nekoliko dana Mesić je izjavio da bi Tuđman, da je poživio, sigurno završio u Haagu. Ove nedjelje o Sanaderu je izjavio sljedeće: "Sanader se nije propuštao pričestiti kad god bi se našli u nekim crkvenim prostorijama, a sad se pokazalo da baš i nije živio kako crkva propovijeda". Je li to doista najsnažnije što je ovoga trenutka - ako se već nije usudio u proteklih sedam godina - mogao reći o političaru koji je uništio Hrvatsku?
Mesić je u svom predsjedničkom mandatu često čerečio HDZ i njegove ministre. Ali nikad samog Sanadera. Njega je puštao na mir. Možda ga se bojao kao političara, možda kao nekoga tko mu može ozbiljno naškoditi. A možda je jednostavno s njim sklapao "dealove".
Miroljubiva koegzistencija
Jednako tako ni Sanader nikada nije napao Mesića. Osim kad mu je onomad, kao bivši premijer, s Mirogoja zaprijetio da bi "Uskok mogao uskočiti među njega i njegove". Da bi ubrzo nakon toga bio izbačen iz HDZ-a. A Mesić sprašio u penziju.
Pa ako se sada konačno otvara pitanje gdje smo bili i što smo radili u ovih Sanaderovih sedam godina - od HDZ-a, preko pravosuđa i Crkve, do medija - zašto je Mesić onda tako bezbrižan? Može se on sada vaditi na ignoranciju i zafrkanciju, ali svejedno ostaje pitanje što je radio na Pantovčaku svih ovih godina.
Zašto je dopustio da dođe do ovoga?
Zašto je dopustio da dođe do svega ovoga? I ako doista nije ništa znao - premda mu je bilo u opisu radnog mjesta da zna - čemu je onda uopće služio? Odlikovanja i putovanja mogao je odrađivati bilo tko. Mogli smo jednostavno delegirati nekoga, bilo bi mnogo jeftinije.
I tako, umjesto u "desanaderizaciju" Mesić je nakon završetka mandata krenuo na "enerdži ređuvinejšn". A mi ostali na zgarištu.
Ostale komentare autora pročitajte ovdje