FOTO:

HRVATIMA je dobro. Odlično. Dobar dio građana, barem oni koji izlaze na izbore glasaju za postojeću vodeću stranku - HDZ. Štoviše, godinama nismo imali slučaj da je SDP bio tako slab, punih 13% ispod HDZ-a, s nastavkom osipanja. Možemo očekivati kako će se ovakvom politikom SDP vratiti na svoju razinu iz 90-ih, kada su jedva prelazili prag. Premijer Andrej Plenković može uredno i bez ikakve nervoze bilo kada raspisati izbore i ponovno sakupiti većinu, a jedini razlog zašto to ne napravi jer činjenica da ima većinu u saboru, a prebjegli HNS će ga podržavati više nego neki pojedinci iz vlastite stranke.

No što je sa SDP-om? Stranka je očigledno pogubljena, a u zadnje vrijeme čitamo čak i komentare o "višegodišnjim udarima na SDP", skoro kao nekoj zavjeri protiv socijaldemokracije u Hrvata. Pa da odmah razuvjerimo ljevičare: nema nikakve zavjere protiv SDP-a. SDP je sam sebe učinio nebitnim. Objave predsjednika stranke (to može vidjeti svatko tko je instalirao Indexovu aplikaciju koja pokazuje broj otvaranja neke vijesti) čitaju se manje od kakve poplave 15.000 km od Hrvatske. SDP i njegov predsjednik postali su za Hrvate potpuno nebitni. Par je razloga tome.

Čovjek kojega žele članovi ne mora biti najbolji za nečlanove

Prvi problem SDP-a je očigledno njegov predsjednik Davor Bernardić, s nesretnim nadimkom Bero (želite li da vam premijer ima takav nadimak?). Vještine potrebne za dizanje stranačkim stepenicama očigledno nisu iste one vještine potrebne za dobivanje glasova građana. To je možda glavni problem SDP-a. Davor Bernardić u Saboru je već desetak godina - možete li se sjetiti jednog njegova dobrog nastupa? Koja vam se njegova izjava najviše sviđa? Kako biste ga politički opisali?

Nisu svi za sve - Bernadiću očigledno nedostaje "ono nešto" potrebno za komunikaciju s javnošću i dobivanje glasova izvan svoje baze članstva. Nije to ništa neobično, pa kada se traže glumci za neki film, uredno se radi casting, probe uloga gdje neki najveći ne prođu, a neki manje poznati pokažu se idealnim za tu ulogu. Mogu SDP-ovci ponavljati kako je Bernardić obrazovan, inteligentan s diplomom fizike, evo sada ima i MBA, ali diploma fizike ili bilo koja druga ne znači da ćete dobiti glasove građana. Ako građani u vašem glasu ne čuju odlučnost i uvjerenost – džabe vam sve diplome za politiku. Uhvatite se nastave ili znanosti. Da su samo formalni papiri važni, državom bi upravljali sveučilišni profesori.

Davor Bernardić ne dobiva izbore. Ako netko u vlastitom gradu ne može biti barem izgledni kandidat za gradonačelnika (a Zagreb čak i nije HDZ-ova sredina!), onda nema što raditi na nacionalnoj razini. Mogu SDP-ovci pričati kako je to nepravda, ali to je tako.

Kriza socijaldemokracije

Drugi problem SDP-a je opća kriza socijaldemokracije u Europi – slično kao i u Americi, stranke kopiraju jedna drugu i politički postaju sve bliže. Socijalna prava nisu nikakva ekskluziva ljevice – uredno će ih ponuditi i desnica (u nas pogotovo, HDZ je što se tiče socijalnih transfera iznimno lijeva stranka).

Ljevica se potom sjetila odnosa prema manjima, ali ni to više nije nikakva posebnost ljevice, ni pitanje zaštite nacionalnih, ali ni drugih manjina. Tako je u Hrvatskoj ljevica, dok je bila na vlasti uvela "životno partnerstvo", a ne istospolni brak, dok je u jednoj Njemačkoj istospolni brak uveden ove godine, dakle za vrijeme vlasti desnice. Da ne spominjemo kako je on moguć u SAD-u i Norveškoj, zemljama kojima trenutno vlada klasična desnica.

Osim ideoloških pitanja, tu je i drugo – nestajanje klasične radničke klase, "plavih ovratnika". Neke istaknute podjele "klasa" više nema, pitanja tipa radnog vremena i rasporeda godišnjih odmora davno su riješena, a danas su ionako nebitna za sve više zaposlenih – radi se na projektima, ne na trakama, hoće li netko raditi u 9 ujutro ili 9 uvečer je potpuno nebitno i stroga kontrola ga samo ometa. Ako radnicima nije dobro, odlaze u drugog poslodavca ili drugu državu. Velika država koja se petlja u sve im znači samo veće poreze.

Što nam nudi SDP osim velikih poreza?

Na nacionalnoj razini, što nam uopće nudi SDP? Povećanje minimalca? Super, političkom mjerom povećati standard, to je uvijek išlo. Smanjenje broja općina? Nismo nešto čuli, a nisu ni pokušali nešto oko toga dok su bili na vlasti. Ukidanje županija? Uf, ovo bi tek bilo opako, ali toga se neće sjetiti. Smanjivanje broja profesionalnih političara na jedno trećinu? Bilo bi zgodno, ali kamo onda smjestiti sve drugove?

Na kraju nam ostaje dvoje što SDP sigurno nudi: prvo je etatizam – dakle potreba za velikom i jakom državom, državom velikih poreza gdje političari odlučuju o svemu, ali eto ovaj puta su to "naši" a ne "njihovi" političari. Ostavit ćemo sve kako je, samo neće biti "desno" nego "lijevo", što će se u praksi vidjeti tako da će HTV koji ionako malo tko gleda, puštati više partizanskih filmova, a imati manje desnih komentatora i što će više dobivati lijevi, a manje desni portali.

Drugo što SDP nudi je naravno trash-marksizam, gdje se krilaticama iz 19. stoljeća pokušavaju razriješiti pitanja 21. stoljeća. Pa ćemo i dalje slušati o sukobu rada i kapitala (a dobar dio radnika ima kući bolju opremu za rad nego na poslu) i zadržavanju velikih poreza umjesto poreznog rasterećenja koje bi novac ostavilo samim građanima. Ta politika suvremen ljevice: "dajte državi novac jer ste glupasti sami odrediti kome će ići", u sustavu otvorenih granica ne čini ništa dobro. Oni iznervirani visokim porezima, kvalitetni radnici i kvalitetni poslodavci, odlaze drugdje. Dodatno, istu politiku visokih poreza provodi i HDZ, pa čemu onda uopće glasati za SDP?

Konkretno, što vama kao radniku nudi SDP, a ne nudi HDZ? Još veće poreze? Ulicu druga Tita umjesto ulice nekog mitskog hrvatskog velikana? Pitanja kako će se koja ulica zvati – nije nešto na čemu se sakupljaju glasovi na izborima.

Gdje je budućnost?

Razočarani glasači ljevice sve više se okreću Živom zidu - koji nudi također demagogiju i lijepa obećanja, ali čini se nudi i kakvu-takvu promjenu u odnosu na SDP. Podaci su tu jednostavni, kako SDP pada, Živi zid, populistička stranka bez prave stranačke organizacije raste, slično kao što je nekada rastao i Most. Dio građana očigledno i jasno nije zadovoljan HDZ-om, ali u SDP-u ne vidi alternativu.

No kako su u SDP-u manje-više zadovoljni i svojim liderom i svojom politikom, a za probleme su im krivi svi osim njih samih - zaželimo im lijepo spuštanje do izbornog praga od 5%. Sjetit ćemo se iz 90-ih kako je to išlo s HSLS-om. Petnaestak zastupnika će uostalom uvijek skupiti, dovoljno da stranačko vodstvo zarađuje saborske plaće i sami sebi si tepaju kako su si lijepi i pametni. A možda i jesu - saborska plaća je tu, a odgovornosti ništa. Nema boljeg položaja, kada bolje razmislimo, od sjedenja u oporbi. Kakva vlast, kakve reforme - oporbeni zastupnik je pravi posao.
 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala