Foto: Twitter/Media Matters

U ERI "alternativnih činjenica", možda je vrijeme da prestanemo pobijati laži činjenicama i upotrijebimo učinkovitije oružje - emocije. Tako barem misli Jess Zimmerman, novinarka Slatea.

Zimmerman, koja je prethodno pisala za Guardian, The New Republic i druge listove, prije nekoliko godina radila je za nezavisnu "fact checking" (eng. provjera činjenica) stranicu. Ona i njene kolege analizirali su i demantirali laži u političkim govorima, oglasima i kružnim e-mailovima.

Ne, Obama nije rođen u Keniji. Ne, Obamacare ne uključuje "panele smrti" za umirovljenike. Ne, Sarah Palin nije srezala sredstva za obrazovanje za djecu s posebnim potrebama. Ne, Obama nije bio u spotu za pjesmu "(Whoomp!) There It Is".

Moguće da pobijanje laži samo pojačava njihov učinak

Davno prije nego se proširio termin "lažne vijesti", Zimmerman i kolege su ih zvali "zombi-glasinama" - pokušali bi ih pobiti, ali nekoliko mjeseci kasnije, samo bi se pojavile opet i nastavile kružiti internetom. U tri godine koliko je radila tamo, sve više i više zombi-glasina navaljivalo je na njihova vrata, piše Zimmerman.

Iako su se neumorno nastavili boriti protiv njih, mirno iznoseći činjenice, u sebi su vrištali: kakvog smisla ima iznošenje istine ako laži nikad ne umiru?

U biti, moguće je da su iznoseći činjenice samo pogoršali stvar. Ponavljajući laži, čak i u sklopu pedantno istraženog i dokumentiranog pobijanja, samo su ih jačali. Zimmerman se tako prisjeća članka s drugog fact-checking sitea Snopes.com koju joj je netko tada poslao: iako je na vrhu članka veliki slovima pisalo "LAŽNO", osoba koja joj ga je poslala jednostavno je zaboravila na taj dio i povjerovala u glasinu.

E-mail glasine metastazirale u industriju lažnih vijesti

Otada su se mnogi lingvisti, psiholozi i filozofi uhvatili objašnjavanja fenomena da se naši mozgovi često tvrdoglavo drži za laži. Ali svo to vrijeme, mozgovi su nastavili po starom, omogućujući da bujica e-mail glasina metastazira u čitavu industriju lažnih vijesti, i naposljetku u Bijelu kuću koja sama raspačava "alternativne činjenice".

Sada smo svi, ne samo fact-checkeri suočeni s opskurnom alternativnom stvarnošću ispunjenom milijunima ilegalnih glasača, pedofilskim lancima koji se skrivaju u pizzerijama i terorističkim napadima o kojima mediji "ne žele izvještavati", poput onoga u Bowling Greenu. Kao što je objasnio poznati lingvist George Lakoff, što više ispravljamo ove laži, one sve više puštaju korijenje. I dalje se ne možemo otarasiti ove refleksne reakcije. Ali ona jednostavno ne djeluje.

Jer, pobijanje laži pomoću činjenica je kao da pokušavamo iz glave izbiti užasno zaraznu pjesmu tako da čitamo naglas iz rječnika. Koliko god definicija pročitamo i koliko god glasno, kad završimo, u glavi će nam i dalje pjevati Rick Astley. Zapravo, vjerojatno ćemo početi pjevati nešto poput: "sad ću to PO-gle-DATI, infrastruktura je IME-ni-CA, koja to znači osnovniiii ok-vir".

 Da, sad vam je ta pjesma zapela u glavi, i žao mi je zbog toga, piše Zimmerman. Ali postoji rješenje. Zapravo, postoje dva moguća rješenja: zamijeniti je još pamtljivijom i sladunjavijom pjesmom, ili je zamijeniti pjesmom koja je dovoljno pamtljiva, ali ne toliko da će vam zauvijek ostati u glavi, npr. ovom.

Potrebno razumjeti sugovornika i raspravljati strateški

Na isti način, iako ne možemo izbiti laž iz glave pukim ispravkom, možemo je zamijeniti drugom laži - što nije idealno - ili nečim dovoljno sličnim laži da zauzima isti prostor u mozgu - što je vjerojatno bolje. Drugim riječima, piše Zimmerman, trebamo nešto što imitira efekt laži i tako je uspješno zamjenjuje.

Naravno, liberali će se nerado upuštati u takvu praksu, jer se ponose svojim uvažavanjem dokaza, znanosti i točnosti. One su usko vezene uz njihovu sliku o sebi. Ali liberali se moraju otarasiti potrebe da drugoj strani, u konkretnom slučaju Trumpovim pristašama, govore da su činjenično u krivu. Moraju ih razumjeti dovoljno da bi s njima raspravljali strateški.

"Nema dokaza za to, ali važna stvar je..."

To znači uzeti pauzu od dokazivanja činjenica i razgovarati o smislu. o onom intuitivnom osjećaju da je nešto ispravno, koji je komičar Stephen Colbert nazvao "truthiness". Iako nikad ne treba prihvatiti da činjenice ne postoje neovisno o osobnim mišljenjima, nekad se potrebno koncentrirati na razloge zbog kojih ljudi vide laži kao pozitivne. Osjećaju li se zbog njih sigurno, moralno, superiorno? Odgvor može biti pozivanje na zajedničke vrijednosti, odnosno preformuliranje argumenta tako da odgovara "moralnim temeljima" sugovornika.

Ako netko npr. kaže da je zabrana ulaska muslimanima u redu jer su svi teroristi muslimani, možda ih treba pitati zbog čega će se osjećati sigurnijima i što su točno spremni žrtvovati za sigurnost. Korisno je započeti rečenice s "nema dokaza za to, ali važna stvar je..." ili "ne slažem se, ali recimo da si u pravu, što s...".

Fact-checking će uvijek imati svoju svrhu, jer mozak ipak posjeduje sposobnost promjene čak i najdubljih uvjerenja. Ali boriti se njime protiv lažnih vijesti je nešto poput ulaska u oružanu borbu samo s isprintanom stranicom s Wikipedije - neće nam biti od previše koristi. Ljudi neće sami od sebe preispitati uvjerenja koja potvrđuju njihovu sliku svijeta.

Dakle, prije fact-checkinga, treba nam način da izbacimo laži iz njihovog ležišta. Potrebno je progutati svoj ponos, pitati prava pitanja i slušati odgovore. Zombi-lažima treba pogledati u oči i ponuditi im svoje srce, zaključuje Zimmerman.