Foto: Index

HRVATSKA birokracija je nešto što već počinje ulaziti u povijesne anale. Koliko god nas ubija u pojam, nekako se pomalo i ponosimo njome - kao kad u djetinjstvu napraviš najgoru pljosku na bazenu. Nije baš bila planirana i sve te boli, ali nekako si ipak pun ponosa. Trebalo je to znati izvesti! Bi li to ponovio još jednom? Ni pod razno! Hoćeš li se sjećati tog trenutka još godinama? Naravno. Tako je s našom birokracijom. Kada čujemo da strane tvrtke ne ulažu u Hrvatsku radi navedene, malo s podsmjehom pomislimo ‘kakvi slabići’ i nastavimo piti svoju kavicu na trgu. Jer MI ju preživljavamo godinama. Mi ustrajemo! Preživjeli smo Austro-Ugarsku, preživjeli i Jugoslaviju, preživjeli smo rat, neimaštinu, iseljavanje, a bogme, preživjet ćemo i birokraciju!

Kada smo krenuli razmišljati o preseljenju, prvo smo bacili oko na Irsku. I prva stvar koju sam uočila bili su hvalospjevi gotovo nepostojećoj birokraciji. Jedan papir pripremiš, naručiš se, dođeš, ostaviš, ajdbok. Ima tih zavrzlama oko pronalaska stana i same prijave, ali ništa što mi, profesionalci, nismo do sada već doktorirali. Ne znaju oni za sindrom FT1P (fali ti jedan papir) i noćne more koje uzrokuje prosječna šalteruša! Kada je naš izbor ipak pao na Njemačku, pomislili smo - koliko teško može biti? I moram priznati, za početak je krenulo kao med i mlijeko. Pa ipak, koliko god puta sam pročitala na netu da mi za nešto treba osobna i, recimo, ugovor, redovno bih to provjeravala još tri puta. Kad god bi mi rekli ‘samo osobna’, ja sam dolazila sa strahom - tako sam otkrila da imam neku vrstu birokratskog PTSP-a. Kako je MOGUĆE da mi treba samo osobna? Što će me još tražiti? Što ako me pita još za rodni list, vjenčani, krsni i potvrdu o prebivalištu? Što ako ponesem to sve, a njoj treba putovnica? Možda će me tražiti nešto što nemam, a ja ne znam kako doći do toga? Tako smo muž i ja redovno hodočastili s ruksakom punim papira da bi nas dočekala žena i rekla ‘trebat ćemo vaše identifikacijske dokumente’. I onda mi čekamo, ona tipka. Mi pripremamo fascikl, ona još malo tipka. Vrati nam dokumente i kaže ‘hvala doviđenja’.

I već sam bila sva oduševljena lakoćom birokratskog života u Njemačkoj kad sam krenula tražiti vrtiće za M. Sve je išlo sasvim u redu dok mi nisu rekli u vrtiću da se moramo prijaviti u njihov online program. Tamo se dodjeljuju mjesta i tamo dobivate sve informacije. Onda su nam to ponovili i u drugom i trećem vrtiću. I ok, idemo se online prijaviti. Pokušala sam valjda trideset puta. I ne ide. Sve nađem, sve može, ali ne mogu se registrirati. Prevodim na engleski, prevodim na hrvatski u nadi da sam negdje nešto ispustila - ne ide. I zaključimo i muž i ja da moramo do Gradskog poglavarstva po to. A pri pomisli na bilo kakve Uprave mi bude odmah zlo.

Tu se pojavila i druga boljka - kako krenuti na tečaj njemačkog. Našla sam gdje se kreće i kada, našla sam raspored sati, adresu na karti i sve. Samo se treba prijaviti. Pogodite što? Nema informacije gdje i kada se prijavljujete. Pa sam poslala mail. Nema odgovora. Zovem. Nitko se ne javlja. I nakon podužeg kopanja, dobijemo informaciju da moramo otići u središte, dobiti termin za testiranje i ponijeti hrpu papirologije koju mi nemamo. Ali idemo tamo svejedno, pa ćemo vidjeti što će nam reći jer ne znamo ni kako doći do navedenih papira. 

Dolazimo, ruksak je opet na leđima, nemamo pojma gdje idemo i što trebamo pitati. Na prvom katu stoji hrpa ljudi, svi nešto ispunjavaju, svi nešto dogovaraju. Mi čekamo. I dolazi žena do nas, mi joj pojasnimo što trebamo i ona kaže ‘Ah, vi ste u EU, vama treba samo (pogodite što) osobna iskaznica. Siđite u prizemlje i samo se upišite.’ Tako je prošlo i s aplikacijom za vrtić - došli smo, NARAVNO da smo previdjeli jedan dio, žena nam je pojasnila sve i otišli smo zadovoljni kući. S tim da nam ovdje nije trebala niti iskaznica. Tako da se opet pomalo u meni pojavljuje onaj podsmjeh kada nam Nijemci s kojima se družimo kažu da Njemačka ima zahtjevnu administraciju. Braćo mila, ne znate vi što je zahtjevno!

Ali postoji jedna druga razlika u svemu tome koja se nama, Hrvatima, čini nevjerojatna. Stvar je u pristupu. Imate osjećaj, gdje god dođete, da vas ljudi uzmu za rukicu i s vama prođu sve. Nema ‘fali ti papir’, nema ‘to nije moj problem’. Ako i zeznete nešto, oni će se potruditi doći do rješenja koje je izvedivo. Kada sam potpisivala ugovor, morala sam staviti mužev račun (ja ga tad još nisam imala) i žena mi se tri puta ispričala što, eto, i muž mora doći potpisati. Gradsko poglavarstvo je bilo najveći kulturološki šok za mene - a znam o čemu govorim jer sam radila u uredu koji se brine za vrtiće u Hrvatskoj. Za početak, na ulasku u Poglavarstvo nas je dočekao simpatični bradonja. Prije nego smo ga pitali što trebamo, zaustavio nas je prstom, pogledao u M. i pružio joj kutiju punu balona. Nek si izabere jedan. Nije stvar u M., stvar je u tome da su oni pripremljeni za svu djecu. Baloni se daju svoj djeci. Ne koštaju puno, ali djeci znače. On NE MORA imati te balone, ali eto, ima ih. I nama izgubljenim roditeljima to znači cijeli svijet u tom trenutku. 

Na katu gdje rade stvari vezano uz djecu, imate u kutu igraonicu. Drvene konjiće koji se njišu, malene stolove i stolice, bojanke i kocke. Ne samo to, kada smo ušli u ured kod žene koja nam je trebala, ona i sama ima šarenu spužvu na podu i kutiju s igračkama. Nakon što nam je pojasnila aplikaciju, pitala je odakle smo, a onda nam je, samoinicijativno, dala tri brošure o druženjima roditelja s djecom, podvukla što bi nas moglo zanimati, dala nam razne pristupnice, isprintala programe slobodnih aktivnosti i poželjela nam sreću. Ništa od toga ona nije MORALA učiniti. Ali je. Što je velika razlika od  našeg dobrog starog ‘imate na internetu’ i ‘to nije moj problem’. U tom svjetlu, čak i kada bi Njemačka imala dobru staru hrvatsku birokraciju, bila bi podnošljivija. Lakše je biti i odbijen ako vas se odbije na način da nemate osjećaj da ste kreten. Iako možda jeste. Ali tu već ulazimo u međuljudske odnose.