Foto: Index/Marko Jurinec/PIXSELL

NAŠA država nikako ne može pobjeći od jedne od temeljnih navada komunizma – kada nešto nije u stanju regulirati, ona to jednostavno zabrani. A kako naša vlast voli reciklirati već bezbroj puta prožvakane teme, tako sam i ja iskoristio priliku i autoplagirao svoju kolumnu objavljenu na Indexu 2003. godine.

>> Komentar Lucijana Carića: O duhu zakona

Bliže se lokalni izbori, a što su izbori bliže, to više jača predizborno ludilo u kojem političari munjevito izmišljaju i puku dostavljaju prazna obećanja, što praznija to bolja – jer će ih na kraju ionako prekršiti, i to još brže nego što su ih se domislili.

Najnoviji, vrlo inventivni, predizborni potez nekih političara, koji navodno podržava čak 90% građana, recikliranje je zabrane rada nedjeljom. Inače, zakon o reguliranju (čitaj: zabrani) rada nedjeljom već je donesen prije više od desetljeća i neslavno je propao.

Nisu problem loši zakoni, nego njihovo nepoštivanje

Tijekom četvrt stoljeća samostalnosti, u našoj zemlji doneseni su brojni zakoni koje nije trebalo donijeti, a nisu regulirana mnoga područja koja vape za pravnim uređenjem. Međutim, glavni problem hrvatskog zakonodavstva nisu loši zakoni, nego njihovo nepoštivanje. Jedna pravna uzrečica kaže da je i loš zakon koji se primjenjuje bolji od najboljeg zakona koji se ne primjenjuje, a Hrvatska pati upravo od problema kroničnog nepoštivanja zakona koje, da se odmah razumijemo, ide od najviših institucija društva pa do organizacija i pojedinaca. Tako, i dan danas, četvrt stoljeća nakon socijalizma u najboljoj maniri živimo legendarnu Titovu rečenicu - nemojmo se držati zakona kao pijan plota.

Naravno, dok vlast propise bezobzirno krši ili se oni na nju "ne odnose", legislativnom prašumom i labirintom redovito se maltretiraju privatna poduzeća, pogotovo ona manja, kao i građani – pojedinci. Ako je jedno načelo konstanta hrvatske vlasti od osnivanja hrvatske države, onda je to da je ona slaba pred jakima, a jaka pred slabima, čime se opetovano krši temeljno pravno (i ustavno, ali koga briga) načelo jednakosti pred zakonom.

Najveći problem je potpuno rasulo pravne države

Potpuno rasulo pravne države zato predstavlja najveći hrvatski tranzicijski problem. Zbog nepoštovanja zakona Hrvatska se pretvorila u zemlju nezakonitosti, nejednakosti i nepravde. Višedesetljetno čekanje na pravomoćne sudske presude, neprovođenje pravomoćnih sudskih presuda i odluka Ustavnog suda, pa čak i  Europskog suda za ljudska prava, više je pravilo, a ne izuzetak u svim segmentima hrvatskog društva. Loša kvaliteta sudskih postupaka i presuda dodatno je narušila povjerenje građana u sustav.

Ako ne vjerujete meni, poslušajte riječ stručnjaka: "U Hrvatskoj nema pravne sigurnosti, nema jednakosti građana pred zakonom, nema efikasnog i učinkovitog pravosuđa.”, Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu.

Tužno je, umjesto da se radi na funkcioniranju pravne države, donošenjem prohibitivnih zakona pokušava se nadomjestiti sveopće pravno rasulo. Zato zabrana rada nedjeljom predstavlja samo bacanje prašine u oči hrvatskoj javnosti, ali i u svoje vlastite. Zakon o radu jasno regulira trajanje radnog tjedna, kao i maksimalnu dozvoljenu satnicu u slučaju prekovremenog rada. Isti zakon izrijekom određuje da za prekovremeni rad, rad u otežanim uvjetima, te rad neradnim danima i blagdanima radnik ima pravo na povećanu plaću.

Sada me zanima, ako država radi svoj posao, zašto u trgovini, ali i mnogim drugim djelatnostima postoje deseci, ako ne i stotine tisuća obespravljenih radnika? Da se Zakon o radu primjenjuje, vjerojatno bi mnoga poduzeća trebala zaposliti više radnika i podići im plaće pa bi im rad nedjeljom postao manje isplativ, a radnicima prihvatljiviji. Da naša velebna pravna država funkcionira, tužbe stotina ili tisuća obespravljenih radnika bile bi pravovremeno riješene i praćene akcijom državnih službi, a nakon višemilijunskih isplaćenih odšteta i zatvaranja poduzeća koja krše zakone stvari bi se vrlo brzo uvele u red.

Nadzor ne smije ni prismrditi u velike trgovačke lance

No stvarna je situacija ovakva, u većinu velikih trgovačkih lanaca državni nadzor ne smije ni prismrditi, a i ako se slučajno pojavi – sve će štimati, bar na papiru. A kada papir štima, pogotovo u slučaju velikih poslodavaca, teško će se ići tražiti dlaka u jajetu ili recimo – inventivnije – staviti kamere pred ulaze trgovina, pa kasnije gledati da li stvarno stanje odgovara papirologiji.

No, bilo kako bilo, zakon kojim se zabranjuje rad nedjeljom je loš. Prije svega od njega će štete imati poslodavci i država kojoj isti pune proračun, a vrlo vjerojatno i sami radnici. Naime, navodna borba za ljudsko dostojanstvo, pravo na odmor radnika, poštenu plaću za pošteni rad – sve to skupa su samo floskule. Bez obzira koliko "zli" poslodavac iskorištavao radnike, bude li radio manje dana u tjednu trebat će manje radnika. Tako će neki radnici dobiti priliku ne samo da ne rade nedjeljom, već da ne rade niti jednim danom, zapravo da uopće ne rade, pa će se tako svaki dan u tjednu moći posvetiti svojoj obitelji. Istina, priča će imati nedostatak, jer ta briga neće uključivati i stavljanje hrane na stol, budući da ju neće imati čime kupiti. Pored toga, zakon o zabrani rada nedjeljom poslužio bi kao odličan alibi svim onim poslodavcima koji se žele riješiti bilo kakvog viška radnika, jer bi za takvu operaciju sada imali ekonomsko opravdanje. Štoviše, mnogi investitori računali su s određenim radnim vremenom, možda imaju i kakve ugovore kojima štite svoje interese, pa bi sav negativni publicitet u konačnici pao na državu i predlagače zakona.

Što se plaće tiče, u većini slučajeva radnici (ne samo u trgovini) imaju plaću kakvu imaju zato što je to plaća koju njihovi poslodavci iz prihoda mogu financirati,  a podaci su većinom javno dostupni. Čak i kada bi sav "ekstraprofit" tvrtke podijelile radnicima, njihovo povećano dostojanstvo i poštena plaća za pošten rad, u najboljem slučaju, pisali bi se možda s kojom stotinom kuna mjesečno. No, plaće određuje i tržište, pa ako za neku plaću postoji dovoljan broj zainteresiranih radnika, ona neće rasti. Pored toga, tu je i konkurencija, neki oblici poslovanja uvijek će moći raditi nedjeljom i postat će alternativne trgovine, a treba očekivati i da će trgovci u nama susjednim zemljama brzo reagirati i pokriti otvorenu komercijalnu prazninu.

Na kraju, takav zakon obespravio bi mnoge radnike koji nisu zaposleni u trgovini, a zbog prirode posla "osuđeni" su na rad nedjeljom.

Čemu guranje glave u pijesak?

Stvarno nema smisla gurati glavu u pijesak i nasilno previđati očitu činjenicu da živimo u 21. stoljeću i da su se mnoge navike ljudi promijenile. Znam da neki i dalje žive u alternativnim činjenicama devetnaestog, a bome i četrnaestog stoljeća i da im 21. stoljeće teško pada, ali nedjeljni shopping mnogima ne predstavlja nikakav obijesni luksuz, već potrebu. Za vrijeme davnog posjeta Torontu doznao sam da su prije stotinjak godina trgovci nedjeljom na izloge morali navlačiti zastore, kako na sveti dan u ljudima ne bi poticali griješne misli. To mi je bilo smiješno. No zabrana rada nedjeljom nije smiješna i nikako ne mogu ostati neutralan kada su u pitanju zabrane koje služe isključivo za prikrivanje potpune impotencije pravnog sustava, dok moguće štete poput gubitka prihoda trgovaca, manjeg prihoda proračuna i smanjenja zaposlenosti uvelike nadmašuju bilo kakve koristi od ovakve mjere.

Na kraju, riječ – dvije zaslužuju i dvostruki kriteriji hrvatskih građana, ali i "inicijatora" najnovije zabrane. Da 90% građana (koji, bar prema naslovima u medijima, podržavaju zabranu rada nedjeljom) drži do svog stava, nedjelje bi provodilo u crkvi, prirodi ili kod kuće, pa trgovcima ne bi preostalo ništa drugo nego da na taj dan zatvore opustjele dućane.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala