Foto: Damjan Tadić / Cropix
NAVODNO bi uvredljivo bilo usporediti Milana Bandića s tumorom. Sa zloćudnom izraslinom koja raste i širi se i buja i ugrožava organizam na kojem parazitira.
Navodno bi uvredljivo bilo tako nešto napisati za čovjeka koji je osamdesetih godina krenuo s Pešćenice, da bi sada stigao nadomak Pantovčaka. Onoga koji je polovinom devedesetih kao šef zagrebačkog SDP-a u gradskoj politici predstavljao zadnju rupu na svirali, ali koji se na kraju pretvorio u gospodara metropole. Navodno ne bi bilo primjereno tako nazvati čovjeka koji je SDP-u donio vlast u Zagrebu i time zaradio vječitu zahvalnost stranačkih šefova.
Tumor koji raste, polako i neumirno
Ali kako drugačije opisati uspon čovjeka na kojeg nitko nije obraćao pažnju, a sada se pretvorio u glavnu političku prijetnju? To naprosto mora biti priča o tumoru koji raste. Polako, ali neumitno.
Tko je kriv za Bandića? Tko je kriv što se tome nije pravovremeno stalo na kraj? Je li kriv Ivica Račan koji je pustio Bandića da se neometano razvija i pretvara Zagreb u svoj privatni posjed? Je li kriv Zoran Milanović koji je imao namjeru, ali ne i dovoljno hrabrosti, da se riješi Bandića, već ga je na kraju podržavao u kandidaturi za gradonačelnika? Je li kriv Ivo Sanader koji je s Bandićem sklopio pakt, uzeo ga u zaštitu i pretvorio HDZ u njegova tihog partnera?
Ili je za sve ipak najviše kriv Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik čija karijera prati paralelno bujanje Bandićeve moći, dok se u ladicama gomilaju kaznene prijave? Ili su možda opet krivi birači? Ne samo oni koji su za njega glasali, već najviše oni koji nisu glasali ni za koga?
Drugi krug je vjerojatni kraj Bandićeva napretka
Nitko nije mogao zamisliti da će Bandić zavladati Zagrebom. Pa da će politički preživjeti skandal s bježanjem od policije. Pa da će se vratiti nakon moždanog udara. Pa da će preživjeti sve one korupcijske afere. Onda se nitko nije nadao da će ući u utrku za predsjednika, a kamoli da će ući u drugi krug. Ali eto, tumor je nabujao do te mjere da se svi u čudu zgražaju i panično upozoravaju kako je došlo vrijeme da se Bandiću stane na kraj.
Valja vjerovati da će se to dogoditi u drugom krugu predsjedničkih izbora. Teško je zamisliti da bi neki kandidat uspio nadoknaditi toliki zaostatak, i to u samo dva tjedna. Čak i kad bi postao kandidat desnice, kad bi dobio cijelu dijasporu, kad bi uspio motivirati svoje birače (a koji su to uopće?) i čak kad bi Josipovićevo biračko tijelo slavljenički odbjeglo na skijanje, dvostruko veću razliku u glasovima gotovo je nemoguće nadoknaditi.
Ima sve, ali nema ono što mu treba za pobjedu
Naročito ako Bandić izbjegava sučeljavanja, ako više nema drugih kandidata da za njega obavljaju prljavi posao, ako više nema gdje polijepiti jumbo plakate budući da je već ionako zauzeo sve lokacije, a najviše od svega, ako je očajan kandidat. Ne samo primitivan, nekulturan, neobrazovan i nepristojan, to su još najmanji Bandićevi problemi. Nego i korumpiran, mutan, opasan, skandalozan.
Bandić je došao daleko, ali ipak predaleko za čovjeka njegovih kapaciteta. Ima novac, logistiku, energiju, medijsku pažnju (pa čak i negativnu, njemu svejedno), ali sve to ipak nije dovoljno za pobjedu na nacionalnim izborima, pa još i predsjedničkim.
Priča o Bandiću priča je o modernoj Hrvatskoj
Priča o Milanu Bandiću priča je o SDP-u, o HDZ-u, o današnjoj Hrvatskoj, njezinim biračima i građanima. Kako je moguće da socijaldemokratska stranka izrodi takvog političara? Kako je moguće da HDZ deset godina s njim tiho surađuje? Kako je moguće da se takav političar vraća nakon skandala i afera, da mu 200 kaznenih prijava stoji u ladici, pa da čovjek koji dvadeset godina glumio "komunjaru" sada odjednom postane uzdanica rigidne desnice? I napokon, priča o Bandiću priča je o sve manjim mogućnostima izbora u Hrvatskoj, o apatiji među biračima, o vječitom biranju manjeg zla, o ruglu od izbornog procesa, o medijima i devastiranim vrijednostima, s prljavom kapitalu, o korupciji u visokoj politici. Zapravo, Milan Bandić slika je moderne Hrvatske baš kao što je to i Željko Kerum, Jambo, Ivo Sanader, HDZ, pa i SDP... Popisu nema kraja.
Je li dovoljno biti pristojan?
Upravo zbog toga Ivo Josipović postao je - ni kriv, ni dužan - uzdanica neke druge Hrvatske. One koja se divi kandidatu koji je pismen, obrazovan, kulturan i pristojan. Pa i pošten. To nam je u ovim okolnostima dovoljno, ali upravo to je premalo.
Zar se poštenje ne bi trebalo podrazumijevati?
Zapravo, svi oni koji Josipovića reklamiraju argumentima da je obrazovan i kulturan nisu ni svjesni da mu time čine protuuslugu: ako su to njegove glavne kvalitete za tu funkciju, onda smo u velikom problemu. Pa čak ni tvrdnja da - za razliku od Bandića - nije korumpiran ne zvuči baš obećavajuće. Valjda bi se i to trebalo podrazumijevati prilikom kandidature za visoku funkciju.
No, u zemlji u kojoj napreduju jedino Bandić i korupcija, moramo biti zadovoljni i s malim stvarima. Samo da je kandidat pošten i kulturan. Više očito nemamo pravo tražiti.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje