Foto: Index/Getty

POBJEDOM turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erogana na nedjeljnom referendumu, nad Tursku se nadvio oblak rastuće tiranije. No potrebno je zadržati perspektivu kad prosuđujemo situaciju u toj zemlji.

Erdogan je konačno dobio ono što je godinama priželjkivao i na što je bacio sve svoje političke karte -  ustavne promjene koje dramatično povećavaju njegove predsjedničke ovlasti: od toga da postaje istovremeno i predsjednik vlade i države, da može raspustiti parlament, donositi proračun i određene zakone dekretom, izravno birati suce i ministre, do toga da se može kandidirati za još barem dva predsjednička mandata.

Pirova pobjeda Erdogana

Pa ipak, komentatori s razlogom govore o Erdoganovoj Pirovoj pobjedi. Koliko god ovaj razulareni i opasni demagog galamio o fašistima, nacistima , teroristima i križarima, činjenice su jasne: ni uz drastičnu represiju oporbe, koja nije imala pristup medijima, a često ni dozvolu za održavanje predizbornih skupova, ni uz atmosferu (po treći put produljenog) izvanrednog stanja i ugroze turske nacije sa svih strana - izvana i iznutra, od Europe, Kurda, gulenista i ISIS-a - ni uz vrlo moguće lažiranje dijela glasova, referendumsko "evet" (tur. da) dobilo je jedva 1.3. milijuna glasova više - u zemlji od 80 milijuna ljudi.

Naime, kako je upozorila promatračka misija OESS-a i Vijeća Europe, referendum nije proveden u skladu s europskim standardima, "zakonski okvir bio je neadekvatan za provođenje autentičnog demokratskog procesa", a naknadna odluka izbornog povjerenstva da se priznaju službeno nepotvrđeni glasački listići otvorila je i mogućnost izborne prijevare.

Oporbeni CHP i HDP otvoreno osporavaju rezultate i traže ponovno prebrojavanje glasova. HDP tvrdi da su uvažena čak tri milijuna prethodno nepečatiranih listića, što je bilo više nego dovoljno da preokrene rezultat referenduma od sudbinskog značaja za tursku republiku. Priča oko njegovog ishoda vjerojatno još nije gotova.

Bilo kako bilo,  prema službenom rezultatu koji je objavilo tursko izborno povjerenstvo samo 51.4% glasača podržalo je Erdoganovo ustoličenje kao, praktički, sultana novog doba, koji teoretski može vladati sve do 2034. Njih 48.6% nije uvjereno da je to put naprijed za Tursku jer nemaju povjerenje u autoritarnog populista koji je jednom opisao demokraciju kao "vlak na koji se ukrcate i siđete kada dođete do cilja", a koji je kao primjer uspješnog predsjedničkog sustava kakvom stremi naveo - Hitlerovu Njemačku.

Turska je duboko podijeljena zemlja, ali to je znak demokracije

Turska je očito i dalje duboko polarizirana zemlja, podijeljena napola na one koji veličaju Erdogana i one koji ga se groze, ali to nije nužno loša stvar. Dapače, to je znak da je demokracija u ovoj zemlji na geografskoj i kulturnoj razmeđi Europe i Azije još uvijek živa. Za razliku od Putinove Rusije, Asadove Sirije ili el-Sisijevog Egipta, kult ličnosti svemoćnog vođe, silovanje pravne države i demokratskog procesa i represija oporbe i nezavisnih medija još uvijek nije uspjela ugušiti vitalno civilno društvo i duh Ataturkove sekularne republike.

Podsjetimo još jednom na zapanjujuće razmjere Erdoganovog obračuna s disidentima pod izlikom borbe protiv pučista i terorista - 125 tisuća javnih službenika smijenjeno io 40 tisuća ljudi uhićeno, uključujući policajce, vojnike, suce, tužitelje, učitelje, sveučilišne profesore i izabrane političare. 15 televizijskih i 23 radijske postaje, 45 novina, 15 magazina i 29 izdavačkih kuća, kao i 15 sveučilišta, 1043 privatne škole, 1229 humanitarnih organizacija i zaklada zatvoreno. Putovnice 50 tisuća turskih građana poništene. 2000 ljudi ubijeno u "protuterorističkim operacijama" na kurdskom jugoistoku zemlje, uporištu zabranjenog PKK-a.

150 novinara trenutno čami u turskim zatvorima, upozorava Can Dundar, bivši urednik najstarijih turskih novina Cumhuriyet. 11 njegovih kolega je među zatvorenima. I njega bi vjerojatno snašla ista sudbina da nije pobjegao u Njemačku.

S druge strane, promašeno bi bilo zamišljati pred-erdoganovsku Tursku kao idealnu sekularnu demokraciju. I to je bila duboko podijeljena zemlja u kojoj je vojska slobodno rušila demokratske vlade, u kojoj se isto tako vršila represija nad disidentima, manjinama i zabranjivao rad (islamističke) oporbe, u kojoj je dio građana smatrao da ih otuđena vlast ne predstavlja i da se guše njihova prava na političko i religiozno opredjeljenje.

Erdoganovo obećanje da će ustavne promjene stabilizirati zemlju zvuči jednako šuplje kao i prije referenduma. Podjela između urbane i ruralne ili sekularne i islamističke Turske jača je nego ikad, a daljnje čistke i obračun s protivnicima vlasti samo će je produbiti, raspirujući nove nemire, krizu vlasti, međunarodnu izolaciju, ako ne i obnovu građanskog rata s kurdskim militantima.

Dapače, koliko god Erdogan tražio da se upitni rezultat referenduma poštuje, a da promatrači i oporba "znaju gdje im je mjesto", njegov AKP nema previše razloga za euforiju. Sva tri najveća turska grada - prijestolnica Ankara, Istanbul i Izmir glasali su protiv jačanja Erdoganove samovolje, što je presedan u 14 godina vlasti islamističkog AKP-a.

Erdoganova represija ne može se mjeriti s Asadovom

Prosvjedi u Istanbulu pod sloganima "Erdogane lopove" i "ne predsjedničkom sustavu" pokazuju da se Turci i dalje ne boje užasne odmazde kakva je zadesila prosvjednike u Siriji, Egiptu i, u nešto manjoj mjeri, u Rusiji. Teško je zamisliti da Erdogan pošalje tenkove i odrede smrti na oporbu kao što je to napravio njegov regionalni suparnik Asad, čiji obračun s mirnim prosvjedima je doveo do građanskog rata u kojem je izginulo barem pola milijuna ljudi, a zemlja uništena do neprepoznatljivosti.

Uza sve Erdoganove diktatorske tendencije, i dalje nije ni blizu Asadovoj strahovladi. Sami službeni izborni rezultati to potvrđuju - naspram jedva nešto više od 50% glasova za na turskom referendumu, na sirijskom ustavnom referendumu 2012. 89.4% glasova je bilo za. Naspram 51.8% koliko je Erdogan dobio na predsjedničkim izborima 2014., Asad je dobio grotesknih 88.7% glasova na izborima iste godine, s čime se mogu mjeriti samo zemlje poput Sjeverne Koreje, Kazahstana ili Iraka pod vlašću Sadama Huseina. Turska je upravo izgubila vitalne mehanizme kontrole, odnosno trodiobe vlasti, ali u de facto jednopartijskim državama poput Sirije ili Rusije oni nisu ni postojali.

U tom bi svjetlu trebalo gledati i podršku sirijskih pobunjenika (što ne uključuje frakcije povezane s al-Kaidom) Erdoganovoj pobjedi, kao i njihove zajedničke vojne akcije protiv ISIS-a na sjeveru Sirije. Koliko god bio privlačan narativ o sekularnoj, pluralističkoj i legitimnoj vlasti u Damasku s jedne strane i islamističkim teroristima s druge, takvo cinično tumačenje ostavlja na cjedilu većinu Sirijaca koji odbacuju i jednu i drugu opciju, i tiraniju i kalifat. No dok Turci još uvijek imaju šansu, barem teoretski, smijeniti svog vladara na glasačkim mjestima, Sirijci neće moći zaista odlučivati o svojoj sudbini dok god je na vlasti oftalmolog blagog glasa i duboko okrvavljenih ruku.

Antiterorizam kao zajedničko opravdanje za tiraniju

Posljednji stravični masakr u Siriji na prvi pogled možda potvrđuje ovu lažnu dihotomiju, ali samo ako ignoriramo da su upravo pobunjenički borci koji su štitili konvoj šijitskih "pro-režimskih" civila i sami nastradali u bombaškom napadu. Da je "pro-pobunjenički" Sirijski opservatorij za ljudska prava jednako objektivno izvijestio o žrtvama ovog terorističkog napada kao što je izvještavao o masakru bojnim otrovom u Kan Šejkunu. Da su upravo Bijele kacige, koje asadisti ocrnjuju kao prikrivene teroriste, bili prvi spasioci na terenu, ne praveći razliku između ranjene šijitske i sunitske, "pro-režimske" i "anti-režimske" djece. Kao što je nije pravio ni oporbeni aktivist i fotograf Abd Alkader Habak, koji je prethodno proveo četiri godine u istočnom Alepu i svjedočio svoj brutalnosti Asadovog "antiterorizma".

Stoga bi najveća greška međunarodne zajednice predvođene Amerikom i Europom, kao i svih istinski progresivne snaga u tim zemljama, bila da prepuste prodemokratske elemente u Siriji, Turskoj, Egiptu ili Rusiji na milost i nemilost njihovim režimima. Da prestanu podržavati i vjerovati u mogućnost istinske demokracije u tim zemljama. Da bez prigovora prihvate upitne ili potpuno nakaradne izborne rezultate. Da prihvate demagogiju tih režima o antiterorizmu i stabilnosti dok u isto vrijeme drže vlastiti narod za taoca. Da ih nagrađuju suradnjom i da im ne nametnu primjerenu cijenu za teško kršenje ljudskih prava.

Teško je danas zamisliti otužnije, prozirnije, licemjernije izlike za progresivne intelektualce od onih koji zdušno brane Asadov nepostojeći demokratski legitimitet dok u isto vrijeme trube o Erdoganovoj diktaturi, kad potonji nije ni izbliza dostigao prvoga. Obojicu treba prosuđivati po istim kriterijima i staviti stanje, kako u Siriji tako i u Turskoj, u realnu perspektivu. Sve je ostalo puhanje u nečiji rog.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala