Foto: Index

TEŠKO je današnjem "cvijetu hrvatske mladeži" obrazložiti sve političke okolnosti, ratnu psihozu i egzistencijalnu neizvjesnost koje su prethodile međunarodnom priznanju Hrvatske 15. siječnja 1992. kao suverene i nezavisne države, odnosno Domovinskom ratu, posebice ako su jedina znanja o tim događajima stekli u postojećem obrazovnom sustavu. Bez obzira na tada postignuto nacionalno jedinstvo koje se više nikad nije ponovilo, nije išlo niti glatko, niti jednostavno.

Uglavnom, na prvim parlamentarnim izborima, praktički narodnim plebicsitom ponuđen je mandat HDZ-u na čelu s bivšim generalom JNA i "nacionalnim preporoditeljem" dr. Franjom Tuđmanom kako bi ostvario državnu nezavisnost Hrvatske i odupro se ekspanzionističkoj politici bivšeg komunističkog sekretara Srbije Slobodana Miloševića, koji je pod krinkom "očuvanja Jugoslavije", a uz svesrdnu pomoć JNA, nastojao proširiti etničke granice Srbije na prostor Hrvatske i BiH.

Program HDZ-a i Tuđmana bio je prepun političkih kontradikcija i lutanja, nudili su se prijedlozi od konfederativnog uređenja Jugoslavije na međunarodnom planu, pa sve do etnički čiste Hrvatske za unutarpolitičke potrebe.

Hendlali su kako su znali i umjeli, a nisu znali previše.

Sve se posložilo

Hrvatska, u nastajanju suočena s embargom na naoružanje, nevoljkošću međunarodne zajednice na osnivanje novih nacionalnih država, nepostojanju snažnih diplomatskih kadrova i dragovoljačkom vojskom oboružanom lovačkim puškama naspram "treće vojne sile Europe", kako su JNA tepali katastrofičari, praktički je bila osuđena na propast.

Jedino oružje protiv dobro opremljenih "balvanaša" iz novoosnovane SAO Krajine na čelu s Milanom Babićem, koji su prometno, infrastrukturno i geografski Hrvatsku presjekli na pola, bili su domoljubni pjesmuljci poput "Danke Deutschland", "Lupi petama" i "Hrvatina", te žilave dragovoljačke brigade ZNG-a koje su vojno oskudijevale u svemu. Na obale Jadrana slijevale su se rijeke izbjeglica, tvornički pogoni su stali, državni proračun je bio prazan.

I onda nam se sve posložilo.

Njemačka, Vatikan, Austrija - tri mudraca na rođenju Hrvatske

Prije svega, zahvaljujući autoritetu Vatikana koji je iz niza razloga želio proširiti svoju zonu utjecaja, izbiti na granice pravoslavlja i razvalina komunističkog imperija (Poljska, Hrvatska), te Njemačke i Austrije koje su se željele pozicionirati kao politički lideri Europske unije u nastajanju.

Papa Ivan Pavao II, Hans Dietrich Gencher i Alois Mock, tri mudraca koji su blagoslovili rođenje Hrvatske.

Međunarodna zajednica, umorna i nespremna na rat u "mekom trbuhu Europe", tugobne prizore izbjegličke krize i izvještaja o ratnim zločinima u kojima je po okrutnosti prednjačio pokolj u Vukovaru, pristala je na povijesni presedan i dopustila novi geopolitički poredak, prvenstveno na temelju intuicije i jamstava.

Naknadno će nam stostruko naplatiti svoju dobru volju i intuitivno raspoloženje, profitirajući kroz Vatikanske ugovore i unosne ugovore u telekomunikacijama i bankarstvu, ali to je bila cijena priznanja.

Uglavnom, prvo se odvažio Island još u prosincu 1991., zatim je Vatikan 13. siječnja 1992. objavio međunarodno priznanje Hrvatske, dan poslije San Marino, a u ponoć 15. siječnja 1992. Hrvatsku je međunarodno priznalo i svih dvanaest članica tadašnje EU. Uskoro će Hrvatsku priznati još 44 zemlje, a prijemom u Ujedinjene narode u svibnju 1992. i priključivanjem euroatlantskim integracijama, sveukupno 124 države.

Hrvatska je zaokružila svoju državnu suverenost, teritorijalnu cjelovitost i postala ravnopravan međunarodni partner. Hrvatska je konačno bila svom na svome, s hrvatskom puškom o hrvatskom ramenu i hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu.

Je li to stvarno bilo baš tako?

Što nam je donijelo pravo na samostalnost?

Politički neraskidive godine koje su uslijedile od međunarodnog priznanja do završetka Domovinskog rata akcijom "Oluja" u kolovozu 1995., ostat će obilježene društvenim pojavama i ljudima koji se ne mogu pripisati "dječjim bolestima" mlade demokracije, nego karakterom nacionalnih revolucija. Privatizirajući ostvarenje nezavisne Hrvatske, zajedno s HDZ-om na površinu su isplivali različiti Šime Đodani sa "šiljatim srpskim glavama", čuvari državnog pečata poput Ivana Milasa koji su odljev hrvatske inteligencije potcjenjivali s "dvije marke za kilo mozga", tajkuni poput Miroslava Kutle, koji su proračunskim novcem stvarali privatna carstva, otvorena sprega kriminala i politike kao što je opjevana veza Hrvoja Petrača i Vladimira Zagorca, te HVO generali poput Ljube Ćesića Rojsa, "jameći" gdje je stigao - na tisuće k’o s lanca otpuštenih stranački podobnih likova, koji su nacionalnom blagu i resursima pristupili ko gladne svinje napoju u koritu.

Proklamirana državnička politika "Oca domovine" Franje Tuđmana jedva da je bila suptilnija. Istovremeno je sanjao "Hrvatsku kao Švicarsku" i uvodio puzajuću diktaturu, prizivao bogaćenje "200 obitelji koje će biti pokretač i jamac gospodarskog napretka", hvalio sreću što mu "supruga nije niti Židovka, niti Srpkinja", namjeravao pripojiti hrvatski entitet u BIH kako bi ostvario "prirodne granice u doba Banovine Hrvatske", želio podići univerzalni spomenik žrtavama rata u Jasenovcu tzv. "miješanjem ", ignorirao rezultate demokratski provedenih izbora u Zagrebu ne dopuštajući "oporbenu situaciju", dopuštao zloupotrebu obavještajnih službi, policije i pravosuđa u državne ili stranačke svrhe, nerijetko otvoreno gušeći medijske ili demokratske slobode.

Hrvatski narod koji je u tom razdoblju živio od prosječnog osobnog dohotka od 150 njemačkih maraka, te obitelji 14 tisuća poginulih i 37 tisuća ranjenih u Domovinskom ratu, nisu mogli vjerovati svojim očima što je donijela samostalnost u četiri godine od međunarodnog priznanja. I tako slijedećih četvrt stoljeća.

Pa kako, ako je sve tako dobro počelo?

Od priznanja živimo u vakuumu državničke bezidejnosti

Nije niti moglo drugačije jer se od trenutka međunarodnog priznanja Hrvatska zamrznula u ledenom vakuumu državničke bezidejnosti. Bez obzira na patetične panegirike obnevidjelih mainstream i desničarskih medija koji nekritički doručkuju, ručaju i večeraju domoljublje, Hrvatska je danas zemlja koja je starija za 25 godina, a nije se "niti za jotu" opametila.

Zadužili smo se besmisleno s ukupno jednim odrađenim kapitalnim projektom (Dalmatina), rasprodali nacionalno bogatstvo otplaćujući dugove niza političkih generacija koji su svoj opstanak predstavljali kao ključna nacionalna pitanja, ideološki smo duboko podijeljeni hrvatsko srpskim sukobom, Jasenovcem i davno riješenom državotvornošću. Domovinski rat za nas nikad nije završio i talac smo obijesne skupine "profesionalnih branitelja", koja njegova postignuća tretira kao izvor osobnih beneficija.

U međuvremenu je doista stvoreno 200 bogatih obitelji koje, na žalost, nisu kotač gospodarskog napretka nego reketari državnog proračuna, a većina naroda i radništvo nadalje živi od bijednog minimalca kao i 1991. godine. Nismo kaznili nikoga za privatizacijsku pljačku, a pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo i gospodarstvo nam je u lošijem stanje nego prije četvrt stoljeća.

I svi se oni samodopadno smatraju osnivačima, a ne razaračima hrvatske države.

Država kao pijani kockar

Hrvatska je mlada demokracija, članica NATO-a i EU, bogata prirodnim resursima i uz dobro političko vodstvo, unatoč moru propuštenih prilika, još uvijek posjeduje solidne preduvjete da stvori pravedno društvo temeljeno na socijalnoj jednakosti. No, sumnjičav sam, kao i tvorac Ustava Vladimir Šeks koji tvrdi da "Hrvatska nije uspjela ispuniti sve demokratske i socijalne uvjete predviđene ustavnim okvirima".

Hrvatska kao država više djeluje kao kockar koji je nakon tisućitog uplaćenog listića lota napokon ostvario basnoslovni jackpot, pa ga proćerdao s jaranima na osobne užitke, ne mareći za sutra. Što jest jest, proživio je dobro, ali iza njega ostala je samo pepeljara puna opušaka koja prijeti katastrofalnim požarom i golemi dugovi koje će otplaćivati djeca njegove djece.

Imali su Hrvatsku više nego itko drugi i vidi što su nam od nje uradili, mama.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala