KOLIKO ljudi mora biti pretučeno da policija nešto učini? Koliko prijetećih osmrtnica mora osvanuti u novinama da se nekoga zaštiti? Koliko prijetnji mora Zlata Petrač izreći da se nekog zaštiti? Zbog čega tragovi mnogih napada uglavnom vode prema jednoj adresi i koliko će još mafija sijati strah hrvatskim ulicama?

Novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš posljednji je u nizu žrtava napada gotovo identičnih po načinu izvršenja, po stilu i motivima. On se mafiji zamjerio zbog svog novinarskog rada, a mnogi prije njega zbog petljanja u mafijaške poslove, zbog toga što su bili konkurencija, zbog dugovanja ili iznevjerenih obećanja. Zanimljivo, na dugoj listi žrtava nema ni policajaca, ni sudaca, ni istražitelja, a naročito političara. Odnosno, nikoga od onih koji bi se profesionalno morali obračunavati s organiziranim kriminalom.

Miljuš je bio upozoren

Napad na Miljuša zapravo ne bi trebao biti iznenađenje. Još prije nekoliko mjeseci mafijaška "čitulja" obitelji Zečević u Večernjem listu dala je naslutiti što se Miljušu sprema. Policiji to nisu bili dovoljni razlozi da zaštite novinara Jutarnjeg lista, već tvrde da on - nije prijavio prijetnje. Sada, kad je on pretučen, tragaju za napadačima i ako je suditi po višegodišnjem iskustvu, nikad ih neće pronaći.

Policija opet kaska za događajima, novinarska udruga prosvjeduje, političari se iščuđavaju, javnost je uplašena. A mafija vlada. Prije tri tjedna na identičan način napadnut je Igor Rađenović, čelnik Zagrebačkih cesta koji je razbijao kriminal u toj podružnici Holdinga, pa su zato razbili njega. Palicama je 2006. godine brutalno pretučen i Luka Bonačić, tadašnji trener Hajduka koji je odbio surađivati s mafijom, pardon menadžerima. No, posebno je zanimljiva lista napadnutih osoba koje se na ovaj ili onaj način može povezati s Hrvojem Petračem.

Prije gotovo šest godina pretučen je Božo Prka, predsjednik Uprave Privredne banke koja se sporila s tvrtkom AGM čiji je Petrač bio suvlasnik. I o njemu Zlata Petrač ima samo "birane" riječi. Prije nego što mu je otet malodobni sin, u podzemnoj garaži palicama je pretučen i Vladimir Zagorec, bivši Petračev prijatelj. Istučen je i novinar Andrej Maksimović, također blizak Petračevu miljeu, kao i brigadir Joso Lacić, bliski suradnik Petračeva (ne)prijatelja Vladimira Zagorca, dok je porciju batina dobio i Dragan Jurilj, čovjek za kojega se tvrdilo da vodi brigu o Zagorčevim poslovima. Prije nekoliko godina napadnut je i novinar Denis Kuljiš, doduše, bez bejzbol palica, ali zato kao još jedan novinar sa crne liste Zlate Petrač.

Organizirani kriminal integralni je dio sustava

Treba li naglasiti da ni jedan od ovih slučajeva nikad nije riješen? Stručnjaci kažu da sustav ne funkcionira. Kako bi i mogao kad je organizirani kriminal njegov integralni dio? Hrvoje Petrač godinama je imao prijatelje u visokoj politici, u pravosudnom aparatu, policiji, pa čak i u dijelu medija. Hvalio se poznanstvom s predsjednikom Stjepanom Mesićem, prijateljevao s (bivšim) Mesićevim savjetnicima Tomislavom Karamarkom i Željkom Bagićem, surađivao s bivšim zadarskim gradonačelnikom Božidarom Kalmetom, hvalio se vezama u policiji i pravosuđu. Nedavno je u zatvorskim pismima izražava razočaranje zbog toga što vlasti nisu ispunile svoj dio dogovora nakon što je on na svom suđenju pokrenuo pravosudni postupak protiv Vladimira Zagorca.

Uglavnom, godinama je uspješno odolijevao sumnjama - prvenstveno medijskim - da je vođa jedne skupine organiziranog kriminala. Prije desetak godina sudac Općinskog suda u Zagrebu priznao mu je nakon oslobađajuće presude: "Da niste Hrvoje Petrač, odavno biste bili u zatvoru". Danas je Petrač ipak u zatvoru, i to zbog otmice sina generala Vladimira Zagorca, ali policija i pravosuđe nisu ga uspjeli povezati ni s jednim od fizičkih napada. Pa sigurno neće ni s ovim.

Prebijanje nije kazna, već poruka

Utjecaj organiziranog kriminala u hrvatskom društvu ne može se toliko vidjeti, koliko se može osjetiti. Kad Rađenović počne uvoditi red u važan dio Holdinga, odmah bude prebijen i uklonjen, dok na njegovo mjesto dolazi osoba koja je već osam godina integralni dio tog očito korumpiranog sustava. Miljuš je napadnut nakon što je objavio priču o ilegalnoj proizvodnji oružja u Hrvatskoj. Batine dobivaju Zagorčevi suradnici, nakon što je general pobjegao u Beč i tamo čeka izručenje Hrvatskoj. Gotovo nitko ne otkriva policiji razloge zbog kojih je napadnut, premda nema nikakve sumnje da su razlozi dobro poznati: prebijanje nije toliko kazna, koliko poruka.

Možda Petrač doista nema veze s posljednjim napadom na Miljuša. Ali nema sumnje da je to djelo organiziranog kriminala. Kamo sreće da je Miljuš izuzetak nad kojim ćemo se zgražati, iščuđavati i moralizirati. Nažalost, on samo potvrđuje pravilo koje vrijedi već godinama. U ovakvoj Hrvatskoj gotovo je nemoguće definirati što se danas uopće može smatrati mafijom? Jesu li to razni poduzetnici i menadžeri? Jesu li to političari koji uspješno "surađuju" s tim istim "poduzetnicima" ili se služe njihovim metodama? Jesu li to dijelovi državnog aparata koji toleriraju mafiju? Ili su to samo nabildani nasilnici koji voze bijesne aute, luduju u sumnjivim lokalima i podržavaju stereotip o tome kako bi mogli izgledati mafijaši? U ovakvom društvu nemoguće je povući crtu i točno odrediti gdje počinje zloglasno podzemlje. Može se jedino konstatirati da počinje - previsoko.