"IMAO sam priliku trenirati sa sportašicom koja je 'out of space', danas u skijanju više nema takvih, a ona je cijeli život imala šansu trenirati s muškarcem. Ona je radila sve isto kao ja, trenirala je jednako teško. To je bila tatina fora, znao je da su žene biološki izdržljivije i da trebaju trenirati jednako ili više od muškaraca. Gips je jednom kazao da djeca od 12. do 14. godine mogu napraviti apsolutno sve, da je to razdoblje kada su najizdržljiviji. Predsjednik američkog skijaškog saveza prošli vikend u St. Moritzu tražio je od Gipsa da im održi predavanje o razvoju i metodama treninga koje bi oni mogli implementirati. Tata im je organizirao predavanje u našem apartmanu. Vjerujem da se cijela naša karijera naslanja na treninge koje smo odradili u toj dobi, tu smo dobili prednost koju kasnije ne možeš nadoknaditi"

Taj razvoj i put koji se prošli i spartanske metode mnogi su nazivali mučenjem. Je li to bilo mučenje? 

"Iskreno mislim da je tako u svim granama života koje zahtijevaju vrhunski rezultat. Da bi postigao nešto vrhunsko, moraju se poklopiti razne stvari. Mi smo funkcionirali u sportu u kojem su dvije glavne stvari novac i snijeg. Nismo imali ni jedno ni drugo. Osim toga, postoje i druge prepreke, a najveća je sustav. Sustavi su uhodani, imaju novac, snijeg, resurse, ljude, infrastrukturu..."

I tradiciju. 

"Da, uhodani su, kroz te sustave prolaze rijeke ljudi. Kad god dođem u Švicarsku, čudim se kako je moguće da nemaju prave rezultate u slalomu. Morali smo pobijediti sve te sustave i u tom smislu bili smo revolucija proletera. Kroz švicarsku reprezentaciju prođe 30 ljudi, da bi jedan dospio na postolje. Većina tih ljudi u procesu dolaska do vrha jednostavno nestane, zbog loših rezultata, slabe motivacije, ali većinom zbog ozljeda. Opterećenost ozljedama u sustavu je velika i ne može se izbjeći, ali mi to ne vidimo - za jednog Hirschera potrgalo se 20 ljudi! Oni su ponijeli njegovu težinu. Austrijanci u sustavu imaju tri tisuće djece koja se natječu i imaju sve što žele"

Možemo reći da ste ti i Janica bili pogon od dvoje ljudi? 

"Upravo to. Austrijanci imaju pravi pogon. Prirodnom selekcijom netko od njih mora doći na vrh. Hrvatska nema sustav. Mi smo sustav, ja, Janica, Gips i nekoliko ljudi oko nas i moramo ponijeti svu težinu. Nemamo nikoga tko će se potrgati za nas. Osim što nemamo sustav, mi moramo pobijediti i druge sustave. Imao sam problema s leđima prije jedne utrke, a stari je banuo na press konferenciju i pitao: Znate li zašto Ivicu bole leđa? Zato što na leđima nosi 40 Austrijanaca i 30 Švicaraca... Oni popune sve kvote, primjerice 11 kvota u spustu, 12 u slalomu, no to sve nisu ista imena, samo je nekoliko fiksnih. Kada se sve to zbroji, da, imali smo golemu težinu na našim leđima. Janica i ja"

"Sjećam se da je glavni komentator austrijske televizije na Sljemenu kazao: Evo ide Ivica, nosi težinu cijele nacije na leđima, kao što Marcel Hirscher nosi težinu cijele Austrije u Schladmingu. Morao sam mu reći, dečko, to baš i nije isto. Iza Hirschera na startu stoji još deset frajera"

Je li ti ikad bilo žao što ste žrtvovali zdravlje zbog uspjeha? 

"Da, naše ozljede su bile žrtva, ali nismo ih zato pobijedili. Imali smo superiorniji trening, to je bio razlog naše pobjede, sto posto. Da smo primjerice, u ratu, kada 300 vojnika nagrne na deset, ne moraju posebno paziti na taktiku. Samo rokaj. Ovih deset moraju dobro razmisliti i moraju znati da će biti jako teško. Bili smo sami protiv svijeta. Nedavno sam u St. Moritzu osjetio oduševljenje običnih ljudi koji se žele fotografirati i popričati s nama. U Zagrebu na izvlačenju brojeva za utrku na Sljemenu starci su prilazili i govorili da se mole za mene. To je nešto više od dara, ne moliš se baš za bilo koga. Razmišljao sam što to znači, zašto ljudi u Hrvatskoj naš put toliko srčano doživljavaju. Postoji nacionalna komponenta, to je jasno, ali postoji i ona ljudska. Svi ljudi su opterećeni sa sustavima i drago im je kada vide da je čovjek uspio pobijediti. Duboko u svima nama tinja vjera da imamo individualnu vrijednost, koliko god nas sustav tlačio i gurao prema dolje.

Želiš reći da su ljudi kroz vas prepoznali neke svoje borbe?

"Da, to je ta povezanost. Kada sam vozio na Sljemenu, primio sam stotine poruka. Skoro zbog svake sam se rasplakao. Mislim da takvu nacionalnu komponentu nijedan Austrijanac nikada neće imati. Jedan Hirscher nikada ne može Austriji značiti onoliko koliko je Janica značila za Hrvatsku. Teško je očekivati da nekom producentu Amerikancu objasnim kakav je naš scenarij, on to neće razumjeti, u pogledu nacionalne komponente. Razumjet će, međutim, onu ljudsku, iako je navijač sustava. On zna da Austrijanci imaju sve, a mi nismo imali ništa" 

Salt Lake se vjerojatno više nikada u povijesti neće ponoviti. Janica je osvojila četiri medalje i šokirala cijeli svijet. Kako je izgledao vaš razgovor nakon prve? 

"Mama i ja bili smo u avionu, bilo je Valentinovo. Nastupao sam samo u dvije discipline i na put sam krenuo iza Janice.  Kada sam sletjeli, zatrpale su nas poruke i čestitke na mobitelu, ali nitko nije rekao što se dogodilo. Znali smo da je nešto osvojila, ali nismo mogli znati da je zlatna. Kada smo to saznali, hej... Mi smo trčali, kroz ljude, da stignemo na proglašenje, samo da stignemo... Naletjeli smo na policijsku blokadu, nismo još imali akreditacije i nisu nas htjeli pustiti. Mama je vikala 'moja kćer je osvojila zlato', molila je da nas puste i srećom, ukazala se neka gospođa iz organizacije. Pustila nas je, stigli smo taman na himnu. Janica je bila na postolju. Jao, koji su to bili dani. Nismo mogli vjerovati, a ona je na tom postolju bila tako mirna"

U Sestriereu iste godine, olimpijska junakinja ti je vezivala cipelu prije utrke jer nisi mogao sam.

"Da, to nije bila romantika. Nisam se mogao sagnuti. Nisam mogao ni gore ni dolje, a ona je bila silno pozitivna. Napumpala me pozitivom, a onda su me napucali i fizioterapeuti. Pobijedio sam za jednu stotinku. Nevjerojatno"

Kranjska Gora i Bormio, 2003. godina. Janica je tog 5. siječnja slavila rođendan i oboje ste pobijedili. Brat i sestra, prvi put u povijesti Svjetskog kupa. Sjećaš li se reakcije skijaškog svijeta, kada su shvatili da čudima nije kraj? 

"Pripadnici sustava nikada nisu blagonaklono gledali na činjenicu da smo osvojili Svjetski kup. Bio je to šok za velike nacije. Bez obzira na to što mi vjerujemo u tu nekakvu jednakost, to nije ono što oni duboko u sebi vjeruju. S natjecateljima i sportašima smo uvijek bilo dobri, ali sustav je nešto drugo"

Kako si se osjećao kada je Janica rekla da odlazi iz skijanja? 

"Bio sam iznenađen. Najavila mi je ranije, ali opet sam bio iznenađen"

Kako ti je to najavila?

"U par riječi, kazala je - više neću skijati. Bilo mi je jako čudno kasnije, bez nje"

Je li bila zasićena uspjehom, je li htjela drugačiji život, je li jednostavno bila svojeglava?

"Ima nešto u toj svojeglavosti, da. Kazala mi je kasnije dvije stvari, da joj tijelo više nije dopuštalo da bude prva i da je smatrala da se otac više mora posvetiti meni. Trenirali smo zajedno, ali kada su krenula natjecanja, svatko je išao na svoju stranu, bili smo razdvojeni. Stari je išao s Janicom. Kazala mi je da nije bilo toga kako bi vjerojatno nastavila sa skijanjem"

Koliko je samopouzdanja bilo potrebno da sebi objasniš tu činjenicu, da je otac češće bio uz nju? Koliko je teško bilo stajati sam na startu i u cilju?

"Obitelj je uvijek bila sa mnom, barem simbolično. Imao sam svoju ekipu, divne ljude, servisere. Znao sam da otac ne može biti na dva mjesta istovremeno, ali to ne znači da nije bio sa mnom. Najteže mi je bilo vraćati se nakon ozljeda Janičina ekipa bila je u pogonu, a ja sam u nekoj rehabilitacijskoj klinici dizao nogu gore-dolje. Trebalo je pronaći način da to izdržim, pronaći bilo kakvu motivaciju, ali na kraju krajeva, to me dovelo do toga da prelijem čašu u rezultatskom smislu. 2001. godina, nakon treće operacije križnih ligamenata, za mene je bila - biti ili ne biti. Ili ću odustati, ili ću se posvetiti još više i uspjeti. Odlučio sam se posvetiti. Živio sam kao svećenik, više nikada nisam uspio dosegnuti tu razinu posvećenosti.

Je li istina da ste ti i Gips šokirali ljude u Fischeru kada ste nenajavljeni ušetali u tvornicu i tražili sastanak da kupite skije? 

"Da, bilo je to u sezoni 2006./07. kada sam imao problema sa skijama, iako to nitko osim novinara nije vjerovao. Haklao sam sedam puta u jednoj sezoni. Pazi, ne sjećam jesam li haklao sedam puta u sedam godina, a kamoli u sezoni. Skija se ispod noge otupi, hvata naprijed-natrag i ne možeš je kontrolirati. Da se ne bih klizao, jer skija stalno grabi naprijed, stalno sam išao što bliže vratima i haklao. Starom je tada puko' film. Bili smo u Schladmingu, čekali smo noćnu utrku, a stari i ja smo ujutro sjeli u automobil i upali u tvornicu. Predstavili smo se portiru i kazali da želimo razgovarati s nekim tko je zadužen za utrke. Čovjek je blenuo u nas. Nazvao je nekog na telefon, sav zbunjen, i kazao da ispred njega stoje Kostelići. Imali smo sreće jer se u tvornici slučajno našao šef trkačkog pogona, Švicarac. Sve smo dogovorili i prijateljski se razišli sa Salomonom"

Odvozio si mnogo velikih utrka, ali Aspen 2001. bio je nešto neviđeno. Sa startnim brojem 64, do sedmog mjesta u prvoj vožnji i pobjede u drugoj. Kako je danas tumačiš?

"Eksplodirala je energija koja se skupljala godinama. Što god je zadržavalo tu energiju, znao sam da će jednog dana puknuti. Vjerovao sam. Osobno vjerujem u određeni poredak stvari, akcija - reakcija. Čvrsto vjerujem u onu izreku da će svatko žeti ono što je posijao. Jednom prilikom, dok sam se kod kuće oporavljao od ozljede, vidio sam kalendaru sliku žeteoca kako kosi žito. Pitao sam mamu, zašto ja ne mogu žeti ono što sam posijao. Bio sam poljuljan, ali znao sam da moram samo izdržati, vjerujem da je svemir tako posložen. Kada sam izdržao, došao sam u Aspen i eksplodirao. Te sezone uzeo sam Mali kristalni globus" 

U paklenom siječnju 2011. osvojio si 999 bodova i Veliki globus, popeo se na vrh svijeta. Može li netko ponoviti takav mjesec? 

"To je bilo baš munjevito, Svjetski kup je riješen unutar mjesec dana. Bum, bum, bum i gotovo. Mislim da nitko od konkurencije nije stigao reagirati. Potom su ukinuli klasičnu kombinaciju u Svjetskom kupu. To je bila karta koja je igrala za mene. Zato je to neponovljivo, nakon moje pobjede promijenili su pravila. Da, sto posto su ih mijenjali zbog nas i ukinuli jednu slalomsku vožnju u kombinaciji" 

Prva olimpijska medalja, Torino, 2006. Opiši mi taj osjećaj. Cijeli život si pričao samo o toj medalji. 

"Strašno, to je bilo sve što sam u želio. Svatko u glavi stvori iluziju. Sve je na kraju iluzija, ali u nju moraš vjerovati. U našoj obitelji olimpijske medalje uvijek su imale posebnu težinu. One su bile naša fiksacija. Kada na kraju vidiš što je naše vjerovanje proizvelo, shvatiš da ima smisla. Čekao sam jako dugo. Godine 2002. haklao sam nekoliko vratiju prije cilja, bio sam silno razočaran. Tko zna što će biti za četiri godine. A bio je Torino. Došao sam kao autsajder, utrku prije Igara bio sam 22. u kombinaciji. Srećom, vozila se tada klasična kombinacija, s dvije vožnje slaloma. Dao sam sve od sebe za tu medalju. Bio sam strašno emotivan, posebno kada je Janica došla u cilj. To je bio najemotivniji moment u mojoj karijeri. Taj moment je trajao. Stavio sam medalju iznad kreveta. Stari je ujutro došao u sobu s gitarom, svirao je dalmatinske, jednu za drugom. Mislim da smo plakali cijeli dan. Medalja je bila takvo olakšanje za nas. To je bilo to"

Danas, kada se osvrneš unatrag, što je zaista bilo nateže? Koja noć, koji dan, koji osjećaj? 

"Noć nakon treće operacije križnih. Znao sam da me čeka pakao sljedećih mjeseci. Nitko osim moje obitelji više nije vjerovao u tu priču. Nakon operacije preživio sam najtežu noć u životu. Gledao sam neki dokumentarac, snimke osvajanja svemira, bez naracije. Bio sam sam. Gledao sam ljude kako se spuštaju na Mjesec. Totalno sam pukao. Razmišljao sam gdje sam ja, dok se ljudi spuštaju na Mjesec. I ja bih htio biti tamo, a ja sam tu, nigdje. Pukao sam. Drugi dan me doktor odveo u sobu gdje se rehabilitiraju drugi pacijenti, ljudi bez ruku, bez pola glave. Ljudi koji se također bore i koji vjeruju. Pomislio sam, zašto se ja žalim? Pa ja imam jednu ogrebotinu, a ljudi koji nemaju nikakve šanse, bore se do kraja. To je scena koja me zauvijek motivirala. Život je najvrjedniji dar, život je prije svega. Kada vidiš ljude koji namjerno uništavaju svoj život, dok se s druge strane neki bore protiv bolesti da prežive, postane ti jasno da nikada ne smiješ odustati sam od sebe. U ime tih ljudi. Zato sam strahovito počeo prezirati ljude koji uništavaju svoj život. Gledao sam sportaše koji bacaju opremu i psuju jer su osvojili broncu, a ne zlato. Stari moj, pomislio bih, dođi dolje i pogledaj ove ljude. Kažu da imam četiri srebra, da nemam zlato. Ako ikada budem nezadovoljan srebrom, ubijte me, to je sramota" 

Da, planirala sam te pitati to glupo pitanje, je li ti žao što nemaš zlato.

"Život je puno više od medalja. Medalje su samo prašina. Odnos prema svemu tome je zapravo ono što traje. Okreni se oko sebe i ne moraš daleko tražiti ljudsku mizeriju. Lako je za par stotinki. Sretan sam čovjek jer sam imao šansu da uspijem" 

Najsretniji si, kažeš, ovdje na Sljemenu. Želiš li da ovdje bude skijaški centar, treba li Zagrebu?  

"Sljeme je naš hram, jako smo vezani za našu planinu, jedinu koja nam je bila bliska. Austrijanac svakih pet kilometara ima drugo skijalište, a mi nemamo. I to ti dođe kao neka siromaška fiksacija. To je blago. No Sljeme nije samo skijanje, boravimo ovdje i kada nema snijega. To je, jednostavno, odnos prema planini. Ne vjerujem da veliki broj Zagrepčana ima takav odnos. Pojedini nikad nisu ni bili na Sljemenu. Osobno, to mi je strašno. Sljeme je izolirani ekološki sustav koji hrani veliki grad. Zagreb veliki dio svog šarma može zahvaliti Sljemenu. Mislim da bi odnos prema Sljemenu morao biti bolji jer je ovo brdo za zagrebački turizam velika stvar. Htio bih da ono zaista bude dio prirode i da ga čuvamo koliko možemo" 

Nakon izjave "da si spreman kao njemački vojnik 1945. godine" zahladio si odnose s novinarima. Ta izjava nije bila primjerena i nije prošla neopaženo. Kako danas gledaš na nju? 

"Imao sam  naivan odnos prema novinarima. Mislio sam da oni rade zapravo istu stvar kao i mi, da je naš odnos normalan, prijateljski. Zato sam bio otvoren, ali sam naučio da se to ne može. Moj odnos s novinarima nakon "njemačkog vojnika" više nikada nije bio do kraja otvoren. Hrvatski novinari su jednaki kao i njihovo okruženje. Prate se sportovi koji ovdje imaju pedigre, a skijanje je uvijek bilo - tamo neki sport. No mislim da su i novinari jako puno naučili kroz priču o Kostelićima i to je pozitivno. Ipak, nisu naučili do kraja, za to jednostavno moraš biti na stazi i na terenu. Moraš razumjeti da bi pisao. Danas se neznanje pokušava pokriti nekim drugim stvarima"

Kako si se uopće stigao zaljubiti i oženiti? 

"Suprugu sam upoznao na skijanju. Odgojen sam u obiteljskom okruženju, za mene je obitelj stup života. Vjerujem u vrijednost obitelji, za mene je ona neupitna i tako percipiram obitelj koju sam osnovao" 

Iskreno, razmišljaš li o još jednim olimpijskim igrama? 

"Išao bih na Igre samo ako imam šansu za medalju. Međutim, ne vidim tu šansu. Na Igrama se broje medalje i meni se čini da sam sve dalje od toga. Nisam više u fazi kad bih išao samo da sudjelujem" 

Danas si mi na stazi rekao da je Gips nuklearna centrala. Kako mu pada kraj tvoje karijere? 

"On je realan, no pada mu teško. U trenerskom smislu, on može odraditi još deset života. Ali vrijeme je vrijeme" 

Što ćeš raditi nakon skijaške karijere?

"Radit ću stvari za koje nisam imao vremena. Brod, gitara, povijest, divljina, obitelj. Ne vjerujem u uredski posao. Završio sam fakultet, ali želim i magistrirati. Želim dalje učiti"

Janica u politici? 

"Ja to nikada ne bih mogao raditi. Svaka joj čast na hrabrosti. Ako smo trebali izabrati jednog sportaša za taj posao - onda je to trebala biti Janica. Žena je, ima snagu i takt. Cijenim njenu odluku, za to treba biti hrabar. Podržavam je kao svoju sestru. Kada bi bilo manje taštine, ljudi bi se ljepše slagali. Treba pokušati napraviti nešto pozitivno za sve u sportu. Sustav je dobar ako bolji zapovijedaju s lošijima. Kad postane obrnuto, onda nije dobro"

Postoji li nešto što bi poručio sportašima u Hrvatskoj? 

"Gips uvijek kaže - believe and move"