Foto: AFP
"OVU SRIJEDU, američki pritvorenički kamp u Guantanamu obilježit će deset godina otkad je otvoren. Tamo sam proveo sedam godina, bez ikakvog objašnjenja i bez podignute optužnice. U tom razdoblju, moje su kćeri odrasle bez mene".
Tako započinje potresna ispovijest Lakhdara Boumedienea, Alžirca s državljanstvom Bosne i Hercegovine, dugogodišnjeg zaposlenika Crvenog polumjeseca. Boumedieneovu priču u nedjelju je objavio New York Times, najugledniji američki dnevni list.
Čim ga je sud u BiH oslobodio, ugrabili su ga Amerikanci
Boumedienea je posao u BiH doveo 1997. godine. Zajedno sa svojom obitelji nastanio se u Sarajevu, gdje je bio direktor lokalnog ureda Crvenog polumjeseca. Zadaća mu je bila osiguravanje humanitarne pomoći za djecu koja su u ratnim devedesetima izgubila članove obitelji. Državljanstvo BiH stekao je 1998. godine.
"Imali smo dobar život. Ali sve to se promijenilo nakon 11. rujna", kaže Boumediene. Na razgovor je, prisjeća se, priveden 19. listopada 2001. godine. Američke vlasti zatražile su da ga se uhiti, zajedno s još pet osoba. Optužen je da je planirao podmetnuti bombu u američku ambasadu u Sarajevu.
"Od samog početka je bilo jasno da su Amerikanci napravili pogrešku. Najviši bosanski sud proveo je istragu i zaključio da nema dokaza protiv mene. Naređeno je da me se pusti na slobodu. Ali odmah nakon puštanja, američki agenti su zarobili mene i pet drugih. Zavezali su nas poput životinja i avionom otpremili u Guantanamo, američku mornaričku bazu na Kubi. U zatvor sam stigao 20. siječnja 2002. godine".
Sedam godina pakla
Isprva je Boumediene imao vjere u američko pravosuđe. "Vjerovao sam da će moji tamničari brzo uvidjeti vlastitu pogrešku i pustiti me na slobodu. Ali kada onima koji su me ispitivali nisam dao odgovore koje su tražili - a kako sam i mogao kad ništa nisam skrivio - postali su sve brutalniji. Danima su me držali budnim. Bio sam prisiljen satima stajati u bolnim položajima. O nekim stvarima niti ne želim pisati. Samo želim zaboraviti".
Boumedieneu nitko nije želio reći zbog čega ga drže zatvorenog. Štrajkao je glađu dvije godine, nadajući se da će tako izvući bilo kakve informacije iz svojih tamničara. Ali dobio je samo novo mučenje. "Dvaput dnevno gurali bi mi cjevčice u nos i niz grlo i tako mi unosili hranu u želudac. Bilo je užasno bolno, ali bio sam nevin i nisam želio prestati sa svojim prosvjedom".
Možda bi Boumediene i dalje čamio u Guantanamu, da njegov slučaj nije stigao do američkog Vrhovnog suda. Najviša pravosudna instanca u SAD-u pravomoćnom je sudskom odlukom priznala da je došlo do pogreške. Američka vlada odustala je od optužbi za planiranje terorističkog napada u Sarajevu i Boumediene je pušten na slobodu, zajedno sa svojim "suborcima".
"Nikad neću zaboraviti kako je bilo sjediti u toj sobici u Guantanamu, zajedno s još četiri muškarca, dok je sudac Richard J. Leon u sudnici u Washingtonu čitao svoju odluku. Apelirao je na vladu da odustane od žalbe na njegovu presudu, uz objašnjenje da je sedam godina čekanja na odgovor o jednom tako važnom pitanju i više nego dovoljno. Oslobodili su me, napokon, 15. svibnja 2009. godine".
U Guantanamu je i dalje 171 ljudi. Uglavnom nevinih.
Boumediene sa svojom obitelji danas živi u Francuskoj. Ponovno se, kako kaže, upoznao sa svojim kćerima koje su još bile bebe kada je zatvoren. U listopadu 2010. dobio je i sina. Nadao se da će, po izlasku iz zatvora, nastaviti s humanitarnim radom. Međutim, bivšeg "stanovnika" Guantanama niti jedna humanitarna organizacija ne želi zaposliti. Njegova obitelj zbog toga danas živi na rubu siromaštva.
"Ne volim razmišljati o Guantanamu. Ta sjećanja su puna boli. Ali odlučio sam podijeliti svoju priču zato što je tamo i dalje zatvoreno 171 ljudi. Među njima je i Belkacem Bensayah, koji je zajedno sa mnom uhićen u Bosni i poslan u Guantanamo", piše Boumediene u svom tekstu za Times.
Njegov slučaj na Vrhovnom sudu, "Boumediene v. Bush", danas se uči na pravnim fakultetima u SAD-u i šire. "Možda će mi to jednoga dana predstavljati zadovoljstvo. Ali dok god je Guantanamo otvoren i dok god su u njemu nevini ljudi, moje su misli uz one koji su ostali u tom mjestu patnje i nepravde".