VEĆ GODINAMA na domaćim stadionima uredno se skandira "Za dom spremni", "Ubij Srbina" i slično, pa zbog čega bi se sad prestalo? Godinama državni i noogmetni dužnosnici uredno to ignoriraju, prave se da ne čuju ili u tome čak guštaju, pa zašto bi sad najednom to osuđivali i sankcionirali? Nije vrag da je baš na utakmici protiv Andore, kako bi to lijepo rekao Ivo Sanader, "kap prelila čašu"?

Jedno pitanje na internetskom forumu sasvim je logično. "Na utakmici pola državnog vrha, 30 tisuća ljudi i nikome (skandiranje) ne smeta, osim nekim novinarima". Eto, zdravi razum u punom pogonu.

Drugdje incident, u Hrvatskoj pravilo

Ono što bi u normalnim državama bio incident, u Hrvatskoj je pravilo. I stoga pitanje jednog od sudionika skandiranja perfektno oslikava problem. Zašto bi prestali kad ne moraju? Kad to očito nikome ne smeta, kad se nitko ne buni, kad se ne prekida utakmica, kad se nitko ne diže iz svečane lože, službeni spiker na stadionu ne upozorava gledatelje da prestanu, televizijski komentatori se prave gluhi (ili kažu da publika skandira neke "nepametne stvari"),  kad sve to tako lijepo odzvanja rugobnim Maksimirom i kad se na kraju krajeva, svi odlično zabavljaju. Samo neki novinari problematiziraju tu činjenicu i tjeraju glasnogovornika Vlade Zlatka Mehuna da s očitom nelagodom, suhih usta, neodlučno zvjerajući uokolo kaže da Vlada "najoštrije osuđuje takvo ponašanje".

Utakmica protiv Andore nije iznimka. Slično skandiranje čulo se i protiv Kazahstana, protiv Engleske obogaćeno je i pogrdnim "hukanjem" Heskeyu, pa se nitko nije na to osvrnuo. Neki medijski dušebrižnici čak su osuđivali engleske igrače i novinare što su novčanu kaznu Hrvatskom nogometnom savezu ocijenili preniskom. Kako se samo usuđuju! To je kod nas folklor. To je dio nogometa i navijanja. Kad ne tuku, onda vrijeđaju. Pa vi vidite što je manje zlo.

Liberalka Adlešićka

U Maksimiru je ove srijede bio i novi ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Udobno zavaljen u fotelju, mudro je analizirao igru i upijao huk tribina. Njemu uz bok bila je potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić, koja se friško vratila iz Engleske gdje je učila kak se obračunati s nogometnim huliganima. Na ove urlike nije ni trznula. Ipak je ona liberalka.

Bio je i predsjednik HNS-a Vlatko Marković koji se pravi da ne zna kakav je to povik "Za dom spremni", premda zna da mu je pobjeda na Wembleyu "beskrajno draga zbog Bleiburga". A bio je i Milan Bandić. On je 12 minuta prije kraja (iako je skandiranje počelo još u prvom poluvremenu) navodno revoltiran skandiranjem napustio svečanu ložu, ali nije ga smetalo što se to urlanje nedavno orilo Trgom bana Jelačića, na koncertu Marka Perkovića Thompsona kojeg je upravo on odobrio i platio.

I kad smo već kod Thompsona... Zašto se zabranjuju njegovi koncerti, zašto policija snima i kažnjava njegovu publiku, zašto se o njemu očituje državni vrh i apelira na pjevača da se kontrolira, kad se iste i još gore stvari toleriraju na utakmica reprezentacije? Uostalom, ako ćemo iskreno, ovakvi pokliči iz usta nogometnih huligana, pa još u onoj betonskoj rugobi, zvuče puno zlokobnije od dječjeg vikanja na koncertu.

A što bi trebali poduzeti?

U svojoj iznuđenoj izjavi povodom skandiranja protiv Andore, glasnogovornik Vlade Zlatko Mehun poručio je kako očekuje da će i "druge mjerodavne institucije, osim policije i one kojima je zadatak odgoj mladih, poduzeti sve da se takvi povici više ne bi događali". A što bi to trebali poduzeti?

Nije jasno kako to policija misli kazniti 20 tisuća ljudi koji složno, iz petnih žila, urlaju "Za dom spremni". Pored toga, nije jasno kako to ministar obrazovanja, koji je ove srijede također u svečanoj loži upijao atmosferu maksimirskih tribina, misli utuviti generacijama mladih da su ti povici štetni, nezakoniti i nepoželjni. Skoro dva desetljeća ti klinci - koji uopće ne moraju biti i vjerojatno nisu huligani - učeni su i odgajani tako da misle kako je ustaštvo iskreno hrvatstvo, odrastali su u klimi koju je stvorila Primorčeva i Sanaderova stranka, pa doista ne vidimo način na koji bi se sada sve to stubokom promijenilo. I čemu tolika frka, kad su Vlatko Marković i drugovi u srijedu zahvaljivali publici na velikom odazivu i podršci.

I tako, unatoč Mehunu i njegovoj "najoštrijoj osudi", utakmica protiv Andore nipošto nije bila "kap koja je prelila čašu". Kao što to nije bilo ni hukanje protiv Engleza, ni svastika u Livornu, ni vandaliziranje europskih metropola, ni baklje ni krv ni suzavac. Nažalost, ima tu još prostora za nazadak.