Foto:Index/Facebook

HRVATSKA je ponovno pokrenula priču o "konačnom" obračunu s govorom mržnje na društvenim mrežama i u medijima.

Istog trena kada se tema potegnula, oni koji već dugi niz godina prate ovu jalovu borbu počeli su odbrojavati sekunde do trenutka kada će hrvatska javnost, uz pomoć svih raspoloživih sredstava, kompletnu priču odvesti do točke usijanja i pretvoriti je u tragikomični cirkus.

Nismo čekali dugo.

Krkani, komunjare i dvije nabrijane njuške

Prvo je Aleksandar Stanković jednu od svojih emisija odlučio zaključiti komentarom o vrijeđanju i prijetnjama na društvenim mrežama tako što se već u trećoj rečenici obrecnuo na "fakultetski obrazovane krkane" što je maestralan izbor riječi za početak tirade o uvredama koje ne bismo smjeli tolerirati.

Zvučalo je otprilike kao: "Dosta sa psovanjem pred kamerama, jebali mater svoju", a kada krenete u s "kreteni, prestanite vrijeđati na Fejsu", nije teško predvidjeti kako će ova rasprava završiti. 

Naravno, ova vješto artikulirana poruka "sjajno" je prihvaćena i odmah je naišla na plodno tlo jer nedugo nakon toga oglasio se i Stankovićev ideološki antipod Velimir Bujanec koji je pročitao "Zaustavite vrijeđanje u medijima" i zaključio da je to genijalan šlagvort za njegovu osobnu kampanju, "Stop mrziteljima Hrvatske u medijima" u sklopu koje se obrecnuo na N1, nesposobnjakoviće na državnoj sisi i ostatke propale Jugoslavije.

Dakle, već četiri popljuvane skupine, a nismo ni krenuli.

Nisam za cenzuru, ali...

Nakon toga doznali smo i da hrvatska vlada aktivno radi na izradi zakona koji bi regulirao "nepoželjnu komunikaciju" što već od starta zvuči kao 50 nijansi čistog užitka. Ne možemo dočekati da nakon one gotovo savršene definicije obitelji (koju smo stvarno imali vremena definirati) netko napokon redefinira i govor mržnje. Bit će to predstava nad predstavama jer radi se o ideji koja je otvorena za slobodno tumačenje što je posebno poželjno u zemlji u kojoj svaka kuća ima podužu listu stvari koje bi cenzurirali.

Previše partizanskih filmova? Nisam za cenzuru, ali miči komunjare iz programa! Previše prijenosa misa za Božić? Nisam za cenzuru, ali dosta je katolibanskog cirkusa! Želite gay slikovnice u vrtićima? Nisam za cenzuru, ali samo preko mene mrtvog! Imaš mišljenje o psima u krevetu? Nisam za cenzuru, ali začepi!

Sve nas je to dovelo do vrhunskog TV spektakla kojem smo sinoć svjedočili.

Ljudi se vrijeđaju na Fejsu? Prestanite... financirati filmove?

HRT se odlučio uključiti u ovaj razgovor tako što je u "Otvorenom" ugostio Ranka Ostojića, ministricu kulture Ninu Obuljen-Koržinek, Igora Peternela iz Hrvatskog helsinškog odbora, kolumnista Telegrama Dragan Markovina, Krunoslava Borovca iz MUP-a i, naravno, Željku Markić čiji se portal svojevremeno uključio u Bujančevu hajku na Renea Bitorajca ugrozivši sigurnost njegove obitelji objavom kućne adrese.

Zašto? Bujancu i novinarima portala Narod.hr nije se svidjela pjesma koju je Bitorajac snimio.

Ova samoprozvana "obična građanka" nevjerojatnog utjecaja zapravo je šlag na torti jer u trenutku kada je stala na stranu "malog čovjeka" dobili smo savršen uvid u to što se događa kada raspravu o izuzetno kompleksnoj temi prepustimo ljudima koji imaju i platformu i utjecaj, ali ne i dovoljno samokritike da shvate da su upravo oni posljednji od kojih bismo trebali tražiti savjete.

Naime, nakon početne priče o tankoj granici između sankcioniranja nepoželjne komunikacije i najobičnije cenzure te kritika i uvreda koje je primila zbog kolumne objavljene na njezinom portalu, Željka Markić, koristeći neprobojnu logiku, u priču je uspjela uplesti medije, knjige, kazališne predstave i filmove koji joj se nisu svidjeli jer drži da su upravo to ključni faktori razdora u društvu te da poticanje razdora ne bismo smjeli financirati proračunskim novcem.

Ukratko, date joj prostor da raspravlja o malom prstu, a prije nego se snađete, već slušate papazjanije o rukama, nogama i ladicama u kojima držimo rukavice i čarape.

Ostatak emisije sveo se na međusobno prozivanje jer ispada da nitko od pozvanih gostiju nije imun na prelaženje ove tanke i očito nejasne granice.

"Problemi" važniji od problema

Zapravo, cijeli ovaj kaos koji se rasteže već nekoliko dana tek je dobar podsjetnik zašto će ovo jako teško profunkcionirati u praksi i zašto o ovoj temi trebaju raspravljati ljudi koji se ovim problemom ozbiljno bave, a ne samo oni optuženi za govor mržnje, vrijeđanje i/ili svjesno ugrožavanje sigurnosti.

Ovo što smo imali prilike čuti u "Otvorenom" tek su opravdanja, međusobne optužbe i jadikovke o neugodnostima koje su zapravo prilično benigni primjeri problema s kojima se javne osobe svakodnevno susreću.

Netko vam je poslao nepristojnu poruku i sliku psa u krevetu? Istina, poruka i fotka možda su i došle u pogrešan inbox na pravoj adresi, ali je li to zaista problem od kojeg trebamo krenuti? Dok se mi bavimo kazališnim predstavama, udovicama na filmu, Ostojićevim vrijeđanjem misica, ostacima propale Jugoslavije, Stankovićevom ljutnjom na "krkane intelektualce" i problemima vlasnika pasa i mačaka koji se ljute na Željku Markić (iako je Anela Todorić osoba koja je napisala tekst), osnovnoškolci i novinari dobivaju prijetnje smrću, popovi propovijedaju govor mržnje na satu vjeronauka, satirične stranice nestaju, a 22-godišnjaci završavaju na obavijesnim razgovorima zato što su policajce na Fejsu nazvali "debilima".

I naravno da je ovo tek početak, ali ova rasprava jako je brzo počela gubiti kompas i poprimati oblik klasičnog besciljnog prepucavanja u komentarima na Fejsu. Nebitne jadikovke glasnih pojedinaca s platformom dobile su prednost nad pravim problemima s kojima bismo se trebali baviti.

Izuzetno je teško povjerovati da ćemo u takvom ozračju stvoriti zakon koji bi bio bilo što drugo nego stvaranje temelja za cenzuru, a kamo li zakon koji će biti suvisliji od onog njemačkog (koji je od samog početka rezultirao nizom primjera slučajne cenzure).