ZAGREBAČKI CITY. Tim grandioznim, kičastim imenom, metropolitanski novinari prije osam godina nazvali su Radničku ulicu.

Razlog za ovo medijsko preimenovanje bio je što je ulica u kojoj se nekad doista radilo i proizvodilo, tvornička žila-kucavica glavnog industrijskog grada bivše Juge, propašću starih tvornica i države, 15-ak godina nakon uspostave nove, od središta plavih, postala meka bijelih ovratnika.

Nekretninskim boomom prije nego što će nas razvaliti recesija, a nakon što nas je poharala privatizacija i pretvorba, tvorničke hale i radnike u Radničkoj su zamijenili blještavi poslovni i kompleksi manje vrijednosti pred stranim gazdama.

Grandiozna zdanja

Menadžeri, direktori, pi-arevi i brančevi zavladali su Radničkom, u kojoj se više ne radi ništa konkretno, ali se i dalje proizvodi i to magla. Kroz nje se probijaju grandiozna zdanja nikla na mjestu pokojnih tvornica. Ostakljene velebne zgrade, banke, fini restorani i moderni kafići "Zagrebačkog Cityja" svjedoče o preobrazbi, a neki će reći i evoluciji koju grad proživljava.

Gdje su u toj priči zagrebački Romi, koje ćemo politički nekorektno nazvati onako kako sami sebe zovu - Ciganima?

Pa tamo gdje su cijelo to vrijeme bili, u blatom i u ovo doba godine i snijegom razlokanom odvojku od Zagrebačkog Cityja, u njihovom polusvijetu Plinarskog naselja, niti 50 metara udaljeni od svijeta blještavila koje ih okružuje i čiji su neposredni susjedi.

Ali, iako tako blizu, od njega su neopisivo daleko, ne samo zato što jurilice koje jezde Radničkom nadglasava lavež brojnih pasa što čuvaju prilaze naselju.

Otvaraju se, usprkos bijedi

U njihovom getu, na puškomet od poslovnih zgrada i skupih limuzina, neizdrživa hladnoća i led što su zadnjih mjesec dana pritisnuli city u kojem su se usidrili ovi nomadi, postaju daleko neizdržljiviji nego samo desetak koraka dalje.

Posebno nama, koji za razliku od njih imamo sreću živjeti u čvrstim, grijanim objektima, koji nemaju rupe popunjene mokrim kartonom, nego prozore. Čija djeca su u ovo vrijeme u vrtiću, a ne zarobljeni u papučama i majičicama u bljuzgi Plinarskog naselja na minus 10.

Tamošnji Romi nakon početne nepovjerljivosti zbog dolaska stranaca i srama zbog uvjeta u kojima žive, otvaraju se i usprkos bijedi u kojoj obitavaju, otkrivaju da nisu zavidni imućnim susjedima od kojih ih dijeli nevidljivi, ali itekako neprobojni i nepreskočivi zid. Upravo suprotno, žele da City oko njih bude još veći raskošniji, "kao Hollywood", reći će Smajo, jedan od naših vodiča kroz naselje.

Nema toplih ljudskih priča

Naselje kojim dominira tuga i čemer, u kojem ne samo zbog neizdržive hladnoće, nema "toplih ljudskih priča", nego samo onih o diskriminaciji, bijedi i teškim bolestima koje desetkuju stanovnike geta, u kojem se ne može snimiti dirljivi prilog o "bogatstvu naših raznolikosti" za mozaičnu emisiju o nacionalnim manjinama, jer ovdašnji stanovnici povodom "Svjetskog dana Roma" ne kuhaju neko njihovo tradicionalno jelo, nego se tradicionalno hrane u pučkoj kuhinji.