PREMA ljudima koji odlaze na skijanje ovo društvo uvijek se odnosilo s određenim podozrenjem. Još otkad se u doba stabilizacije, redukcija i vožnje par-nepar, mali Tvrtko - čija je samohrana majka primala dječji doplatak i koji je bio oslobođen plaćanja toplog obroka u školi - osunčan vraćao sa zimskih praznika, s bijelim tragovima od skijaških naočala oko očiju.
Uvijek je bilo nešto sumnjivo kod tih skijaša: ne samo što su znali skijati, već su za to bili spremni otputovati u daleke Alpe i što je najgore, sve su to bili spremni masno platiti.
Ušli smo u doba stezanja remena i na svaki ekstra trošak ovo društvo gleda s podozrenjem
Taj osjećaj očito nas nije napustio ni danas. Možda smo izašli iz ere stabilizacije, redukcije i vožnje par-nepar, ali ušli smo u doba stezanja remena i na svaki ekstra trošak ovo društvo - predvođeno medijima - gleda s podozrenjem. Stoga nije nikakvo čudo što su se nacionalne televizije u subotu navečer najviše bavile hrvatskim građanima (i to njih četvrt milijuna) koji su u kolonama prelazile granicu i odlazili na skijanje. Bila je to vijest dana. I pitanja su se samo množila. Odakle im lova? Čime su to platili? Kriza? Kakva kriza? Jesmo li uopće u krizi? Kako možemo biti u krizi, kad četvrt milijuna ljudi ide na skijanje?
Treba iskreno žaliti one čije se lice u subotu pojavilo u večernjem Dnevniku. Mogli bi se provesti kao mali Tvrtko kojemu su zavidjeli (i odbijali se družitis njim) svi oni klinci koji su zimske praznike bili prisiljeni provesti sanjkajući se po atomskim skloništima, dok se on elegantno spuštao padinama Rogle ili Cortine D'Ampezzo. Vjerovali smo da je to vrijeme prošlo, da nas neće više čuditi - a još manje ljutiti - činjenica da 250 tisuća ljudi plaća sedmodnevne skijaške aranžmane u situaciji kad četiri milijuna to ne može ili ne želi. Ali prevarili smo se.
Televizijska hajka na skijaše
Televizijske kuće pokrenule su pravu hajku na skijaše, kao da su se oni svojim odlaskom na skijališta ogriješili o nekakvu lažnu solidarnost u društvu, kao da su izdali sve one koji si ne mogu priuštiti sedam dana Rogle i možda najviše od svega, iskoristili ih kao potvrdu da ekonomske krize uopće nema.
Nova TV otišla je korak dalje i poslala novinarsku ekipu za jednom grupom skijaša. Iako je senzacionalno najavljeno kako "Hrvati pune prestižna europska skijališta" i s neskrivenom zluradošću primjećeno kako "nema stezanja remena na planini", postalo je jasno da golema većina ljudi zapravo odlazi u razne "Bad Kurtzemberge", da u gepeku nose sarmu i kobasice, plaćaju aranžmane na rate i sami priznaju da je sve to "beskrajno skupo". Ali, novinari su svejedno otišli provjeriti da vide što ti ljudi koji su svojim novcima platili svoje skijanje zapravo rade u svim tim "prestižnim skijalištima". Zavirivali su u restoranske jelovnike i pitali se "tko to može platiti". Jao si ga onome koga je kamera uhvatila na toj padini. Na granici ga čekaju katran i perje.
Naravno, ni jednoj od hrvatskih televizija, koje su tako sablažnjavaju nad odlaskom četvrtine milijuna Hrvata na skijanje, nije ovog, ni bilo kojeg drugog ljeta, palo na pamet da u kilometarskim kolonama na Kapeli ili Svetom Roku upitaju neke od turista iz Poljske ili Češke kako si mogu priuštiti besramno skupo ljetovanje u Hrvatskoj. Ili još bolje, da to pitanje postave nekom od Hrvata koji i na svom moru ljetuju na rate.
Skijanje nije postalo obavezno, što se ne bi moglo reći za Bandićevo trošenje naših novaca za vlastitu promociju
Ne, suspektno je samo kad Hrvati svoje novce ostavljaju u zimovalištima u Austriji, Italiji i naročito Sloveniji. Međutim, pogledajmo to ovako. Deseci milijuna kuna godinama se protiv naše volje odvajaju za ono Bandićevo preseravanje na Sljemenu, na najskuplju skijašku utrku na svijetu gdje skijaši spavaju u luksuznom hotelu i dijele nevjerojatnih 165 tisuća eura nagrade. Zašto je onda sporno to što Hrvati, i to većinom Zagrepčani, žele dio vlastitog novca upotrijebiti za vlastito zimovanje? Koliko znamo, skijanje još nije postalo obavezno, što se ne bi moglo reći za Bandićevo trošenje naših novaca za vlastitu promociju.
Dakle, sve to bilo bi smiješno i svakako suludo, da nije - opasno. Opasno je stvarati atmosferu u kojoj se ljudima gleda u novčanik, opasno je na promašenim primjerima potencirati socijalne razlike kojih i bez toga ima previše, a više od svega opasno je na stup srama pribijati one koji troše zarađeno i nakon dvadeset godina stvarati komunističku uravnilovku. Koje zapravo nije bilo čak ni u komunizmu.
Oni koji mogu platiti skijanje, znaju kako im to uspijeva i po kojoj cijeni. Oni koji to ne mogu - ili neće - također znaju zašto. I ne bi im pomoglo ako bi njihovi sugrađani ostali kod svojih kuća. Kao što nam nije pomoglo ni to što nas je vlast pozvala da odustanemo od Božićne kupovine i što je zakonom zabranjen nedjeljni šoping. Pa ako je već sve u ovom društvu naopako, možemo li onda očekivati i skoru zabranu odlazaka na skijanje?
Foto: Pixsell