Foto: Hina, Index

JEDNA od koristi ulaska u Europsku uniju – koliko god se činila minornom – jest Eurostat. Nakon što je Hrvatska pristupila Uniji, preuzela je obavezu usklađivanja pravne tekovine, što uključuje i metodologiju kojom se provode i obrađuju statistički podaci. U tom je procesu usklađivanja metodologije došlo do jedne drastične promijene. Radi se o dohodovnom Gini koeficijentu pomoću kojega se mjeri nejednakost primanja u društvu.

Taj koeficijent se može kretati u vrijednostima od 0 do 100, gdje 0 znači da u društvu vlada potpuna jednakost (tj. da svi zarađuju jednako), a 100 potpuna nejednakost (tj. da jedna osoba ostvaruje sve prihode u zemlji). Godine 2010. metoda obračuna Gini koeficijenta u Hrvatskoj usklađena je sa onom koja se provodi u Europskoj uniji, te je taj podatak konačno postao usporediv. I tako smo saznali da se Gini koeficijent kod nas kreće od 31-31.6, u usporedbi sa EU prosjekom koji se kreće oko 30.5.

U Hrvatskoj velika nejednakost oko plaća

Što to znači? To znači da je distribucija prihoda (plaća) u Hrvatskoj nejednakija od distribucije plaća u Europskoj uniji. Dakle, razlika između onih koji zarađuju najviše i onih koji manje zarađuju izraženija je u Hrvatskoj nego li u većini zemalja Unije.

Da bismo dobili bolji dojam o tome gdje se kao društvo nalazimo, barem što se nejednakosti prihoda tiče, pogledajmo Gini koeficijente ostalih Europskih zemalja. Tako najmanju mjeru nejednakosti nalazimo u Norveškoj, Islandu, Češkoj, Švedskoj, pa i nama susjednoj Sloveniji, gdje se Gini koeficijent kreće od 22.5 do 24.5. Ispodprosječnu (obzirom na EU) mjeru nejednakosti primanja imaju i zemlje koje se smatraju izrazito tržišno orijentiranima poput Njemačke, Velike Britanije i Irske. S druge strane države u kojima je dohodovna nejednakost najizraženija su Srbija, Makedonija, Bugarska, Latvija, Litva. Zapamtite nakratko ove države, vratit ćemo im se malo kasnije.

Rast nejednakosti (pa i one prihodovne) globalna je pojava koja nije uzrokovana isključivo financijskom krizom posljednjih godina. Jedna od osnovnih tema proučavanja i analize Thomasa Pikettyja u njegovom djelu "Kapital u 21. stoljeću" je upravo kretanje nejednakosti u društvu kroz duže povijesne periode. Njegov je zaključak kako nejednakost raste posljednjih pedeset godina – oni koji su bogati imaju sve više, a oni koji su siromašni padaju u još veću besparicu. Taj je društveni trend, koji je neposredna posljedica politika koje se vode posljednjih desetljeća, samo postao izraženiji u šest kriznih godina.

Naravno da je takvo društveno nepovoljno kretanje moralo prije ili kasnije imati političke posljedice. Nakon političkog potresa kojeg je na centrističkom političkom prostoru Europe izazvala pojava grčke Syrize – a koja se može objasniti kao reakcija na lokalne okolnosti u toj zemlji – na čelo britanskih Laburista velikom većinom je izabran Jeremy Corbyn. Corbyn je političar koji, za razliku od mainstreama europskih lijevih stranaka prvenstveno zagovara načelo socijalne jednakosti i pravednosti. Jedan od prvih poteza nakon izbora na čelno mjesto Laburista je uzimanje Pikettyja i Stiglitza za ekonomske savjetnike, kako bi se formirala politika s ciljem smanjenja rastuće nejednakosti u društvu. A društvo je na taj izbor odgovorilo masovnim učlanjenjem. U kratkom vremenu u Laburiste se učlanilo 50 000 novih članova – što je respektabilna brojka, pogotovo ako se usporedi sa ukupnim članstvom UKIP-a (47 000) ili Liberalnih demokrata (62 000).

S druge strane oceana, u Sjedinjenim američkim državama, provodi se pretkampanja za predsjedničke izbore 2016. godine. Senator Bernie Sanders je u samom početku te kampanje, krenuvši od potpune nule, u kratkom roku došao do pozicije jedine ozbiljne konkurencije Hillary Clinton za mjesto demokratskog predsjedničkog kandidata. Bez krzmanja se u, za europske standarde, konzervativnom američkom političkom prostoru nazvao demokratskim socijalistom, i jasnom borbom protiv nabujale nejednakosti počeo osvajati "hearts and minds" američkih birača. Nedavno održana prva debata demokratskih kandidata se uglavnom svela na "I agree with senator Sanders" rečenice, a Bernie je redom osvojio fokus grupe CNN-a, Fusion-a i Fox newsa, te masovno pobijedio u svim anketama.

Što rade naši socijaldemokrati?

Trend je jasan – socijaldemokracija 21. stoljeća napušta "treći put" Tonyja Blaira, budući je isti rezultirao povećanjem nejednakosti u društvu. A što za to vrijeme rade naši socijaldemokrati?

Pa eto, ministar Lalovac je jasno i glasno na predizbornoj tribini u Rijeci (a istu rečenicu je izrekao nedavno i u Samoboru) najavio "da će SDP-ova Vlada, ako ponovno dobije mandat, ukinuti stopu poreza na dohodak od 40 posto kako bi se potakla potrošnja."

O ukidanju najviše stope poreza za najviše dohotke već sam pisao. Da ne ponavljam sve iznesene argumente o štetnosti (barem iz socijaldemokratske pozicije) tog poteza, ponovit ću samo dva. Prvo, da, potrošnju treba potaknuti smanjenjem opterećenja na plaće (što će ujedno dignuti i konkurentnost), ali na sve plaće, a ne najviše. Za gospodarstvo je kudikamo produktivnije dignuti najniže plaće za par stotina kuna nego li najviše plaće za par tisuća kuna. I drugo, strukturu zaposlenika kojima ministar namjerava tako dignuti plaće je sljedeća: više od polovice najviših plaća u Hrvatskoj (prema Državnom zavodu za statistiku) primaju političari, birokracija, bankari i menadžeri u najslabije plaćenim industrijama (prerada i trgovina). Dizanje tih plaća je sve samo ne – socijaldemokracija.

Oni koji imaju najviše dobili bi još više

I konačno, u kontekstu današnjeg teksta – što bi takav potez napravio s prihodovnom nejednakošću u Hrvatskoj, koja prema Eurostatu, spada u najviše u Europi? Pa odgovor je jednostavan – povećao bi ju. Oni koji imaju najviše dobili bi još više.

Vratimo li se državama koje sam spomenuo na početku ovog teksta, onima sa najvišom stopom prihodovne nejednakosti u Europi – Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj, Latviji, Litvi. Jednostavnom se provjerom lako utvrdi kako se radi o državama koje sve redom imaju uvedene flat rate poreze, za razliku od primjerice Norveške, Švedske, Slovenije sa izrazito progresivnim oporezivanjem prihoda.
Korak koji SDP kroz usta ministra Lalovca najavljuje, je korak ka većim nejednakostima. Korak od Slovenije ka Srbiji. Od Norveške ka Bugarskoj. Nedavno je premijer Milanović rekao kako svatko bira svoje društvo. Po ovom pitanju, društvo premijera nisu Cerar, Löfven (socijaldemokratski premijer Švedske), pa ni Merkel, već Vučić, Gruevski i Borisov.

S jedne strane, zapravo je pošteno od SDP-a da prije izbora najavi politiku koju namjerava provoditi. U svakom slučaju poštenije od tjeranja iz Vlade i stranke autora Plana 21 na osnovu kojeg je dobio prošle izbore. Plana koji je dolaskom na vlast postao "više figurativan" (kao što je izjavio premijer u Rijeci). No čudi da je takva programska politička odrednica donesena bez ikakve konzultacije sa strankom, a još je neobičnije da se vlastitom, lijevom, biračkom tijelu šalju takve poruke usred kampanje koja je (optimistično gledano) "na knap", i u kojoj će svaki glas biti važan.

Utoliko sam ministru zahvalan, za predočavanje jasne i nedvosmislene politike koju namjerava provoditi. No, u isto vrijeme se osjećam i pokradeno. Za socijaldemokraciju.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala