Foto: Hina, EPA

AMERIČKI predsjednik Donald Trump objavio je u utorak da se SAD povlači iz nuklearnog sporazuma s Iranom od 2015. koji je tu azijsku zemlju onemogućio u razvoju nuklearnog oružja.

Trump je sporazum, poznat pod nazivom Joint Comprehensive Plan of Action (JCPOA), nazvao katastrofalnim i najavio ponovno uvođenje oštrih sankcija protiv Teherana.

Ostali partneri u sporazumu - Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Kina i Rusija – odlučili su ostati u njemu. Međutim, iranske vlasti ovaj su tjedan objavile da sporazum bez SAD-a ne može ostati na snazi jer je za očekivati da će sankcije SAD-a ozbiljno obeshrabriti sva inozemna ulaganja i trgovinu s Iranom.

Trumpov argument za povlačenje

O brojnim mogućim posljedicama koje američki izlazak ima za Iran, regiju i svijet mediji su već pisali zadnjih dana. No malo njih ukazalo je na ključnu logičku i znanstvenu pogrešku u Trumpovoj argumentaciji u prilog povlačenja SAD-a. Je li ona slučajna ili namjerna, nemoguće je reći s potpunom sigurnošću.

Iran, prema sporazumu, ima pravo obogaćivati samo 3,67 % urana, koliko je neophodno za proizvodnju energije u nuklearkama, ali nije dovoljno za stvaranje bombe. Glavna Trumpova zamjerka je to što stroge mjere nadzora nad iranskim obogaćivanjem urana prema sporazumu prestaju 2031. On smatra da će Iran nakon tog datuma nastaviti s obogaćivanjem, a time i s programom izrade nuklearne bombe.

Ignoriranje razvoja tehnologije

Međutim, američki čelnik pritom ne uzima u obzir činjenicu da se to vrlo teško može dogoditi.

Prije svega, kako u New Scientistu ističe Daryl Kimball, čelnik Arms Control Association u Washingtonu, koji je podržavao sporazum, mnogi aspekti JCPOA su trajni. Kada sporazum istekne 2031., Iran će se vratiti pod uobičajeni nadzor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) koji je određen Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja. U prošlosti se taj nadzor temeljio na povremenim inspekcijama pa nije uspio zaustaviti Iran u tajnom obogaćivanju urana.

Međutim, IAEA i brojne druge organizacije i kompanije razvijaju tehnologije koje bi do 2031. trebale omogućiti da se strogi nadzor nastavi i bez učestalih rigoroznih inspekcija i to u stvarnom vremenu uz pomoć praćenja na daljinu.

Jedan takav sustav nadzora razvio je Oak Ridge National Laboratory u Tennesseeju. Uređaj Online Enrichment Monitor uz pomoć gama zraka mjeri količine U-235, izotopa koji je prisutan u visoko obogaćenom uranu u plinskim centrifugama elektrana za obogaćivanje. Svoju prvu primjenu već je našao u elektrani Natanz u Iranu. Prije toga takav je nadzor bio moguć samo u izravnom prikupljanju uzoraka ili na licu mjesta ili iz okoliša, a bio je usporen zbog transporta uzoraka i njihove analize.

Kombiniranje nalaza s podacima senzora temperature i tlaka omogućuje procjenu količina plinova koji su obogaćeni. Oni bi se mogli postaviti na početak i na kraj lanca obogaćivanja. Ako sustav zabilježi prevelike količine U-235, to bi mogao biti znak da se u elektrani proizvodi uran za bombu, a time i povod za nenajavljenu inspekciju.

Ovaj sustav za sada nije potpuno pouzdan jer bi se podaci mogli lažirati dodavanjem ili oduzimanjem urana u određenim fazama obrade.

Crveno upozorenje

No Robert Goldston sa Sveučilišta Princeton i njegovi suradnici otkrili su tehnike kojima je moguće lažirati podatke pa su na temelju njih razvili metode kojima bi se, uz pomoć drugih tehnologija, varanje moglo spriječiti.

Primjerice, monitori konstruirani u Oak Ridge National Laboratory omogućili bi IAEA-i da mjeri koliko brzo uran ulazi i izlazi iz procesa obogaćenja. Uređaji razvijeni u Pacific Northwest National Laboratory u Seattleu automatski bi mjerili masu u cilindrima koji dolaze u elektrane i izlaze iz njih. Oni bi zajedno mogli pratiti sav uran koji prolazi kroz elektranu i procese obogaćivanja. Uz to bi kamere koje prepoznaju uzorke mogle biti usmjerene na cijevi i detektore za neobične neutrone, gama zrake ili kemijske emisije kako bi otkrile moguće protuzakonite promjene u procesu obogaćivanja.

Ova tehnologija još nije do kraja razvijena, međutim, IAEA bi trebala imati dovoljno vremena da do 2031. dovrši i postavi sustave koji bi omogućavali rigoroznu kontrolu na daljinu i u stvarnom vremenu.

No ako sporazum sada propadne, Iran će se sigurno vratiti svojim aktivnostima obogaćivanja urana za potrebe nuklearnog naoružanja. Uz to će imati puno razloga da u budućnosti više ne vjeruje međunarodnim obećanjima.