54.167.126.106 US
 

Znate li priču o najvećem hrvatskom vojskovođi u povijesti? Na bojištu je bio genij, a umro je u bijedi

Piše: Frane Ćapeta
četvrtak, 14.12.2017. 12:21
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Wikipedia

MALO je povijesnih osoba koje su tako zaboravljene i odbačene poput Svetozara Borojevića, vjerojatno najvećeg hrvatskog vojskovođe u povijesti. Prvi i posljednji felmaršal nenjemačkog podrijetla u Austro-Ugarskoj živio je za krunu, a umro u bijedi nedugo nakon države koju je grčevito branio.

Priča o Svetozaru Borojeviću usput je priča o jednom vremenu i jednoj životnoj sudbini čovjeka koji u jednom trenutku više nikome nije odgovarao.

Rođen u pravoslavnom selu Umetić kod Kostajnice baš na jučerašnji dan, 13. prosinca 1856. godine, Svetozar Borojević bio je rođeni Srbin. No, u kasnijem životu on će se deklarirati kao Hrvat. A život će posvetiti borbi za opstanak sve nepopularnije, umiruće Austro- Ugarske.

Nije bio dobar ni Hrvatima, ni Srbima, ni komunistima. Nije bio dobar nikome

Nakon izgubljenog rata Borojević više nikome neće biti po volji, a tako će ostati zapravo do današnjih dana. Za tek osnovanu Državu SHS, a kasnije i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Borojević je bio neželjeni ostatak omražene Austro-Ugarske.

Za komuniste nakon Drugog svjetskog rata, baš poput bana Jelačića, Borojević je bio reakcionarni ostatak omraženih monarhija i kao takav klasno nepodoban.

Za modernu Hrvatsku, koja svoj militaristički narativ gradi isključivo na Domovinskom ratu, Svetozar Borojević bio je baš to - Svetozar. Dakle, Srbin, i kao takav nepodoban da bude predstavljen kao hrvatska povijesna ličnost, iako se sam predstavljao kao Hrvat.

Za Srbe je pak također bio i ostao sve što ne treba - rođeni Srbin deklariran kao Hrvat koji je i usput u Prvom svjetskom ratu borio protiv Srbije.

Ukratko, Borojević nije odgovarao nikome: ni Srbima, ni Hrvatima, ni komunistima. Njegovim životom i djelom nisu se bavili ni povjesničari pa ne čudi da je danas on praktički potpuno zaboravljen.

"Zaista je teško i neshvatljivo iz zemlje, koja toliko gradi svoju militarizaciju bez obzira što je ona usmjerena na vrijeme Domovinskog rata, da se više ne govori o Borojeviću. Razlozi su sljedeći: Borojević je rođen u pravoslavnom selu. Bez obzira što je on o sebi kasnije govorio da je Hrvat, Borojević nikad nije prestao biti Svetozar i nikada nije prestao biti potomak pravoslavne srpske obitelji", kaže povjesničar Tvrtko Jakovina u razgovoru za Index.

"Rekao bi da je za mnoge nacionaliste, bez obzira kako se on osjećao, trajno bio isključen iz baštine hrvatske vojne povijesti. Ili je bilo problema s uključivanjem. U isto vrijeme nije bilo historiografije o njemu. On je u Kraljevini Jugoslaviji bio protivnik koji je uspješno ratovao za Austro-Ugarsku. U Titovoj Jugoslaviji je bio jedan od kraljevskih vojnika koji su zapravo bili suprotno ideji onoga što je nova zajednica trebala doprinijeti, on je bio klasno nepodoban, o njemu se nije govorilo. Tako se stvorila rupa u historiografiji. Tu se često naslanjate na ono što postoji, a o Borojeviću nije puno postojalo. Danas on ima dijelom hendikep svog rođenja. I najvažnije, Hrvati nisu ozbiljni oko svoje povijesti, hrvatska politika ne želi razumjeti prošlost. Oni žele na prošlosti graditi sentimente i održavati vlast. Na Prvom svjetskom ratu, na talijanskom frontu, u zajedništvu Hrvata, muslimana i Srba koji se tamo zajedno bore pod Borojevićem teško možete izgraditi ono što bi aktualnoj vlasti pomoglo u narativu 2017. godine, oni se tu nemaju za što uhvatiti", priča Jakovina.

"On je bio komandant svima iz austrougarskih krajeva, borio se za habsburšku krunu, bio je srpskog podrijetla. Nije puno napisano o njemu. Sve su to razlozi zašto smo ga maknuli u stranu. A trebao bi, i zaslužuje biti barem toliko prepoznatljiv koliko su Hedervary, Supilo ili Jelačić", kaže Jakovina za Index.


Detalji s talijanskog bojišta u Prvom svjetskom ratu.

Lav sa Soče

Svetozar Borojević rođen je 1856. godine u selu Umetić blizu Kostajnice u Hrvatskoj koja je tada bila dio Austro-Ugarske monarhije.

Već od malih nogu odgajan je u militarističkom duhu jer mu je otac bio vojno lice. Pohađao je vojne škole i od početka se znalo da će u vojsci graditi karijeru. Početkom Prvog svjetskog rata Borojević odlazi na istočno bojište u rat protiv Rusa. Tamo postiže značajne uspjehe, no njegove će usluge biti uskoro puno potrebnije na jednom drugom mjestu.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Naime, nakon potpisivanja tajnog Londonskog ugovora godine, Italija se u proljeće 1915. pridružila Antanti i napustila Trojni savez. Drugim riječima, Italija, koja je do tada bila saveznik Austro-Ugarske i Njemačke, promijenila je stranu i time je otvoreno novo bojište, ono na rijeci Soči. Italiju je u Antantu gurnuo tajni Londonski ugovor kojim im se obećao velik dio Dalmacije i istočne obale Jadrana jednom kad Austro-Ugarska bude vojno poražena. Baš će taj ugovor biti razlog brojnih svađa nakon rata, utjecat će na nastanak fašizma i uvelike ostaviti tragove u budućnosti, no to je jedna druga priča.

Otvaranjem novog bojišta u Alpama, Borojević je razmješten. Prvi svjetski rat, koji je također prilično zanemaren u odnosu na Drugi svjetski rat, bio je prava klaonica. Iako su austro-ugarske vlasti u jesen 1914. godine vojnicima obećavale da će biti kući do Božića, rat koji će okončati sve ratove, kako mu se tepalo, na svakom je bojištu, a nije ih nedostajalo, bio prava pravcata klaonica, mješavina krvi i blata gdje je ljudski život bio potpuno bezvrijedan.

Na Soči je Borojević potpuno matirao Talijane i otupio njihove napade ne zabilježivši nijedan značajni poraz. Zbog svojih vojnih uspjeha prozvan je Lavom sa Soče, a bio je prilično popularan među vojnicima. Prvog dana veljače 1918. godine promaknut je u čin feldmaršala, a na bojištu će ostati sve do studenoga kad se povlači jer je bilo i više nego jasno da država za koju se borio uskoro neće postojati.

"On je bio dobar vojskovođa jer nije izgubio nijednu bitku. Austrougarski položaji na Soči su se povukli iz udoline na vrhunce, zauzeli su povoljnije položaje tako da su Talijani morali marširati uzbrdo. Borojević je bio dovoljno snažan i talentiran da je formirao čvrstu obranu koja nije probijena. On nije bio baš inovativan, ali je bio zanatlija, bio je dobar. Pravi proboji na frontu su se dogodili tek u vrijeme njemačkog povratka s istočnog fronta kad je budući feldmaršal Romel došao na to bojište i potaracao Talijane i progurao ih do Venecije", kaže Jakovina.

Borojević je na glasu bio kao prilično oštar i tašt čovjek, ali to ne treba čuditi s obzirom da je odgajan u vojnom duhu i da je cijeli život praktički živio vojsku. Od vojnika je zahtijevao disciplinu i vjerojatno se tu krije dobar dio razloga zašto nije gubio bitke.

No, Borojevićevi vojni uspjesi nisu mogli promijeniti tijek rata i zaustaviti umiranje države za koju se do posljednjeg dana borio. 29. listopada 1918. godine osnovana je kratkotrajna Država SHS koja će, "poput gusaka u maglu", kako je tih dana govorio jedan drugi poznati Hrvat, požuriti u uniju sa Srbijom 1. prosinca 1918. godine.

Borojević se našao nigdje. U novoj državi bio je nepodoban.

"Mnogi oficiri su prešli u novu državu, ali on je naprosto bio simbol jednog uspješnog bojišta", kaže Jakovina. Drugim riječima, bio je preuspješan i postao simbolom propale države pa za njega u novoj, nastaloj na ruševini pokojne Austro-ugarske, nije bilo mjesta.

Borojević će zadnje mjesece proživjeti u bijedi. Iako je cijeli život radio u vojsci nije postojala država koja bi mu penziju isplatila. Iako je početkom dvadesetih, nakon što je talijanski imperijalizam već značajno prijetio urušavanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Borojević uspostavio neke kontakte s Beogradom, od toga nije bilo ništa.

Ono što nije uspjelo Talijanima, uspjelo je španjolki, opasnoj gripi od koje je poslije rata umro praktički jednak broj ljudi kao u cijelom ratu. Bolestan i izmučen, Borojević umire 23. svibnja 1920. u klagenfurtskoj bolnici. Pokopan je bez ikakvih vojnih počasti, a nakon nekoliko mjeseci bivši car Karlo će iz inozemstva platiti prijenos njegovih ostataka u Beč.

Značaj Borojevića za Hrvatsku

Koliko je Svetozar Borojević bio značajan za Hrvatsku? To je teško procijeniti. Borojević je bio vojnik odan carstvu do posljednjeg dana, a zbog toga je tijekom cijelog rata bio u sukobu s hrvatskim intelektualcima okupljenim u Jugoslavenskom odboru. No, zanimljivo, i njemu i njima zajednički neprijatelj bili su Talijani. Dok ga je, primjerice, Jugoslavenski odbor na čelu s Trumbićem prozivao da bezveze žrtvuje mlade jugoslavenske živote, Talijani su ga optuživali za brutalnost na bojnom polju.

No, povijest je htjela da će baš nedugo nakon rata Trumbić postati ministar vanjskih poslova mlade države i kao takav sjesti za stol s Talijanima koji su željeli puno toga. Možda je baš dobra obrana Svetozara Borojevića, koji je potpuno neutralizirao Talijane i držao ih daleko od Hrvatske, pomogla da ne dobiju sve što su poželjeli. Jer da su oni probili obranu na Soči, vjerojatno bi imali otvoren put do hrvatskih krajeva zbog kojih su u rat i ušli.

No, to je nepopularna "što bi bilo da je bilo" formulacija. Svakako ostaje činjenica da je Svetozar Borojević povijesna ličnost kojom se povjesničari do sada nisu puno bavili.
 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije