Foto: Getty images

IZBORNA kampanja u Austriji koja je rezultirala pobjednom 31-godišnjeg Sebastiana Kurza i njegove konzervativne Narodne stranke (ÖVP), vodila se de facto oko samo jedne jedine teme, a to su migracije odnosno useljavanje stranaca. Izbjeglička kriza iz 2015. i 2016. pokazala se kao događaj čije se posljedice i danas osjećaju u austrijskom - i ne samo austrijskom - društvu, što ne čudi s obzirom na to da je Austrija u odnosu na broj stanovnika primila najveći broj izbjeglica koji su se prije dvije godine balkanskom rutom iz Grčke zaputili prema središnjoj i sjevernoj Europi.

Migracije su odavno omiljeno političko područje populističke i ksenofobne europske desnice, kojoj je austrijska Slobodarska stranka (FPÖ) zapravo rodonačelnica s početka 1990-ih, no Kurz je svoju stranku u mjesecima pred izbore vješto repozicionirao tako da je FPÖ-u i njihovu lideru Heinz-Christianu Stracheu uzeo glavnu temu i s njome stranku koja je prije njegova dolaska na čelo tavorila na trećem mjestu u anketama s 20-25 posto podrške, doveo na izborima na prvo mjesto s 31,5 posto. S obzirom na to da je Kurz - protivno volji njemačke kancelarke Angele Merkel - organizirao serijsko zatvaranje granica diljem balkanske rute u proljeće prošle godine te tako zaustavio izbjeglički val, imao je i dovoljno uvjerljivosti da se austrijskim glasačima predstavi kao pristojna alternativa u odnosu na uvijek skandalozne ispade spremnog FPÖ-a. Cijela je kampanja narodnjaka zapravo bila one-man-show politički iznimno talentiranog Kurza koji neće propustiti priliku da postane novi austrijski kancelar.

Kurz je preuzeo teme ekstremne desnice i upakirao ih u pristojnost

Sebastian Kurz je pak neupitna nova politička zvijezda europske desnice, čiji će trijumf sigurno inspirirati i druge političare desnog centra da se stavovima ekstremne desnice ne suprotstavljaju alternativnim prijedlozima, nego da ih preuzmu i zapakiraju u nešto prihvatljiviji oblik bez toliko ispada žuči i vike o propasti Europe. To se doslovno moglo vidjeti i u Kurzovoj odluci da napusti crnu kao stranačku boju narodnjaka i brendira ih u kampanji kao tirkizno plave, iako je pak plava tradicionalno boja FPÖ-a. Kao da je poručio da je njegova svjetlija i sofisticiranija tirkizna plava bolja verzija iste politike.

Kurzova je pojava i pobjednička politika ujedno i najubojitija kritika Angele Merkel koja je sa svojim stilom odugovlačenja i kalkuliranja izgubila veliki dio moći na nedavnim izborima u Njemačkoj. Kurz je mlad, energičan, opsjednut svojom prezentacijom u medijima i na društvenim mrežama te je zanimljivo kako je ÖVP-u - koji je desetljećima važio kao stranka umirovljenika - privukao hrpu mladih glasača koji su istovremeno proeuropski i antiislamski orijentirani. Za razliku od Angele Merkel koja se uvijek trudila iz politike kao posla izmaknuti bilo kakav spektakl i uzbuđenje, Kurz je Austrijom putovao kao rock zvijezda, okupljajući mase ljudi na predizbornim skupovima, puneći svoju listu za parlament raznim selebovima, među kojima se našao i poznati bivši vozač Formule 1 Niki Lauda. Najkraće rečeno, Kurz je budućnost europskog desnog centra, Merkel je prošlost koja spletom okolnosti još nije završila.

Trenutno su, dakle, najveće šanse da će nova austrijska vlada biti sastavljena od jedne desne i jedne ekstremno desne stranke, jer FPÖ sa svojih 27,4 posto osvojenih glasova ne može računati na kancelarsku poziciju. Austrija je neprijeporno otišla udesno, a ÖVP i FPÖ su obje dobile između 6 i 8 posto glasova u odnosu na prošle izbore te neprijeporno imaju mandat za sastavljanje zajedničke vlade.

Ulazak ekstremne desnice u vladu više neće potaknuti EU na sankcije

Austrijski glasači su i jasno poručili da ne vjeruju Stracheu da vodi državu, nego su mu namijenili poziciju junior-partnera, dok je Kurzov zadatak na neostrašćen i koliko-toliko civiliziran način provesti u djelo političke ideje na kojima je baš Strache godinama inzistirao. Dapače, završetak kampanje je šef FPÖ-a proveo stalno se žaleći medijima i glasačima da mu je Kurz pokrao najbolje prijedloge. Stoga treba očekivati da će formiranje vladajuće koalicije biti kompliciran proces, jer su apetiti FPÖ-a veliki, a razočaranje još veće, no i to zapravo ide u prilog Sebastiana Kurza koji će se u odnosu na osebujne i često nedisciplinirane ekstremne desničare lako predstaviti kao odgovorniji dio vlade.

Vrijedi podsjetiti da je prethodnu koaliciju ÖVP-a i FPÖ-a od 2000. do 2006. obilježila konstantna unutarnja svađa, i to ne samo među koalicijskim partnerima nego i unutar FPŐ-a koji se u jednom trenutku i raskolio. Strache zna da bi ponavljanje istog obrasca značilo kraj njegova liderstva austrijskih ekstremnih desničara, tako da će Kurz imati mnogo lakši posao kontroliranja FPÖ-a nakon sastavljanja vlade nego tijekom koalicijskog pregovora.

O tome koliko se Europske unija promijenila svjedoči i činjenica da danas nitko u Bruxellesu ne spominje sankcije Austriji zbog vrlo vjerojatnog ulaska ekstremne desnice u vladu koje su pak uvedene 2000. kada je narodnjak Wolfgang Schüssel, kako bi postao kancelar, odlučio koalirati s tadašnjom strankom karizmatičnog provokatora Jörga Haidera. U međuvremenu je Haider poginuo u prometnoj nesreći, no njegova politika usmjerena protiv stranaca i s pažljivo doziranim izletima u neofašizam itekako je živa i zdrava, zapravo nikad nije bolje stajala u Europi od kraja Drugog svjetskog rata.

Austrija kao dio Višegradske skupine?

Austrijski socijaldemokrati su pak ostali na istih 25 posto glasova kao i prije četiri godine te bi se po svemu sudeći trebali zaputiti u opoziciju, iako njihov posrnuli lider Christian Kern koketira s idejom da s ekstremnim desničarem Stracheom sastavi novu vladu. Zeleni su pak doživjeli potpuni krah te s 3,5 posto (što je gubitak od 9 posto u odnosu na prošle izbore!) nisu prešli izborni prag od 4 posto, što je i posljedica stranačkog raskola. Naime, zato je u austrijski parlament Nationalrat ušla Lista Petera Pilza, bivšeg prvaka Zelenih, s 4,1 posto. Liberali Neos je dobio istih 5 posto glasova kao i prije četiri godine.

Novi politički odnosi u Austriji mogli bi imati dalekosežne posljedice na odnos snaga u Europskoj uniji jer se koalicijom Kurz-Strache otvara i mogućnost da se Austrija pridruži Višegradskoj skupini te tako ojača blok protivnika reformi EU-a kakve predlaže francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Ipak, teško je povjerovati da bi se ambiciozni Kurz htio naći u poziciji najnovije pridošlice u društvo Viktora Orbana i Jaroslawa Kaczynskog, jer nova austrijska politička zvijezda sebe ne vidi kao provincijalnog gulaš-političara koji se svađa s Bruxellesom, nego kao spretnog igrača na europskoj i svjetskoj sceni koji određuje budući europski smjer.