Lipanj 1985: Dok jedni izvori navode kako je Loša rođen kao jedinac u krilu sarajevske obitelji Lošić - drugi daleko pouzdaniji pišu o njegovom djetinjstvu u bosanskom gradu Banjaluci, o njegovoj vezanosti za baku, kojoj duguje sva svoja znanja o svijetu u kojem živi.

 

Priča se da je, u to vrijeme, Loša bio veoma mirno dijete i da je bio toliko povučen u sebe da se uopće nije družio s vršnjacima. Uglavnom, sva sjećanja na Sašu iz tog perioda dosta su zamagljena, a i njegove izjave o tom periodu su vrlo proturječne, tako da je teško bilo što više reći o tome.

 

Loša se, u javnosti, pojavljuje prije četiri godine i to kao učenik I sarajevske gimnazije. Pamtimo ga po uplašenoj i uplakanoj faci, grahorasto-sanjalačkim očima i plavom čuperku. Imao je i svoju grupu, ali na nju nitko nije shvaćao ozbiljno.

 

 

Lošu to sve nije previše brinulo, jer ništa ozbiljno nije namjeravao s glazbom, iako je već tada  na koncertima  izvodio najveći jugoslovenski međuopćinski hit "Suada".

 

U to vrijeme nije računao ni sa Suadom, jer je Hvar bio daleko, a i zašto bi on više patio za djevojčicom koja je svim njegovim drugovima poklonila po jednu noć, a nije primjećivala njega, koji je jedini htio da joj pokloni svoju ljubav.

 

Nije Loša, u to vrijeme, računao ni na činjenicu da će biti najobožavanija ličnost '85. godine, nije računao ni na gomile djevojčica koje ga umalo u Zrenjaninu nisu udavile pokušavajući da mu s grudi skinu maramu ili komad odjela, pri čemu su slomile tjelohranitelju nogu.

 

Nije računao ni na to da će se oko njegovih pjesama i oko njega napraviti, u jugoslovenskim razmjerima, najveća mašinerija - prema kojoj mašinerija "Zabranjenog pušenja" izgleda kao metalostrugarska radnja majstor-Ibre u usporedbi s prostorijama "Energoinvesta".

 

Saša je navikao samo na jedno - na prekrasnu i prelijepu djevojčicu iz II-b, ili III-7, ne sjećam se, davno je to bilo.

 

Računao je na obostrane poglede za vrijeme velikih odmora, na stidljivi smiješak kad uđe u njen razred da posudi spužvu, na kratke susrete pred školom, a potom na predvečernje šetnje po zubatom jesenjem suncu i po opalom lišću.

 

 

Ali, život nikad nije naklonjen onima koji su iskreni!?

 

Saša je, tim povodom, jednom prilikom napisao: "Čovjek, u životu, ima dvije ljubavi - jedna mu kuha, a druga mu je sudbina!"

 

Prijelomni trenutak, u odnosu između Loše i Buce, jeste maturantski sastanak ispred gimnazije. Padala je neka sitna proljetna kišica i Loša je dugo čekao ispod strehe. Ona je kasnila čitavih pola sata i, kad se pojavila, bila je u društvu svog najboljeg prijatelja.

 

Pozdravili su se onako, u prolazu, i na način koji je trebalo izgledati nenametljiv:

 

"O, ćao, otkud ti... "

 

Pošto je doživio svoje prvo najteže razočaranje, Loša odlazi u kavanu "Pošta" preko puta Narodnog pozorišta i naručuje litru bijelog. Priča se da je tada rekao "zbogom pameti" i "tko zna kad ćemo se opet sresti" i kako to legenda kaže - prvo je on pio vino, onda je vino pilo vino, da bi na kraju vino popilo njega.

 

Nekoliko tjedana poslije toga, direktno inspiriran ovim događajem, nastala je legendarna pjesma "Bolje biti pijan nego star".

 

 

Od tad su prekinuti skoro svi kontakti između Loše i njegove obožavane Buce. Potpuno se povlači u sebe, ali piše seriju pjesama koje je posvetio njoj.

 

Nedugo zatim Loša odlazi u JNA i u potpunosti se prilagođava vojničkoj disciplini i načinu života koji tamo vlada, tako da čak ni izlazak iz vojske ne mijenja u biti njegov način života. Velika osobna odricanja u ime kolektiva i zajedničke ideje su najvažnije osobine koje krase i rad "Plavog orkestra" - dakle sustav u kojem se razvijaju vlastite osobnosti u ime viših ciljeva...

 

(Primjedba redakcije: Rukopis biografa Saše Lošića više se ne može čitati, zamrljan je suzama, vinom, nečim... tek na pojedinim mjestima može se samo razaznati ime – Buca... )

 

Napisao: Mali Muja (Blitz, 1985.)