NA DANAŠNJI DAN prije točno 30 godina, mlada reprezentacija Jugoslavije u finalu Svjetskog prvenstva u Čileu pobijedila je Zapadnu Njemačku 5:4 (1:1) nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca i postala je prvak svijeta u nogometu. Momčad koju je u Čile poveo izbornik Mirko Jozić, a na terenu predvodili Zvone Boban i Robert Prosinečki, pokazala je uvjerljivo najbolji nogomet na turniru i na kraju je u zemlju, dobrano načetu međunacionalnim sukobima, donijela naslov svjetskog prvaka. Jedini nogometni u njenoj povijesti.

 

 

Te 1987., kad je postalo izgledno kakav se krvavi pir sprema u političkim laboratorijima velikosrpskih alkemičara, jugoslavenski je sport proživljavao svoju renesansu. Kao po tekućoj traci stvarale su se generacije klinaca koje su osvajali svijet. Dok su luđaci u Akademijama, kongresnim salama i skupštinama pisali svoje morbidne Memorandume i tako ozakonjivali smrt, jugoslavenski mladi sportaši, kao njima u inat, silnim su zlatnim medaljama dokazivali kako im se ''jebe i za zastave, i za granice, te da jedino žele biti najbolji na svijetu''.

 

 

Na juniorskom SP-u u rukometu, odigranom u Rijeci 1987., stvorena je jezgra generacije koja će u devedesetima ispisivati najljepšu bajku hrvatskog rukometa. Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Iztok Puc i ostali dominantno su osvojili taj SP, a svoje uspjehe prebacili su i na klupsku razinu kad im se pridružio i nešto mlađi Patrik Ćavar, najbolje lijevo krilo koje smo ikada imali. Mladi vaterpolisti Jugoslavije te godine nisu bili prvaci svijeta samo zato jer svjetskog prvenstva nije ni bilo, ali da su najbolji na planeti, dokazali su osvajanjem europskog juniorskog zlata.

 

Tad je Jugoslavija valjda bila prvak svijeta u svemu. Iz današnje perspektive to izgleda kao san, kao uljepšana laž koja se priča mlađima da bi klinci povjerovali da je nekad zaista bilo bolje, no tada je to zaista bilo tako. I nitko se nije previše oko toga uzbuđivao. Bilo je to nešto sasvim normalno. Bili smo naviknuti na velike stvari, posebice u kolektivnim sportovima. Danas, kad nakon skoro 30 godina bacimo pogled unatrag, vidjet ćemo da to ljeto nije po ničemu bilo normalno jer su se te 1987. pred našima očima stvarali sportaši, koji će u bliskoj budućnosti obilježiti europski i svjetski sport.

 

Točka na i čudesne godine jugoslavenskog sporta stavljena je na Svjetskom omladinskom nogometnom prvenstvu u Čileu. 

 

''Pripremali smo se na Igmanu, a u Čile smo odputovali u listopadu. Na aerodromu osim čiče Miljanića nitko nas nije ispratio. Svi su nam prognozirali brz povratak kući'', u dokumentarnom filmu ''Posljednji jugoslavenski nogometni tim'' pričao je Predrag Mijatović.

 

Međutim, Jugoslavija je igrala fantastično. Redom su padali domaćin Čile (4:2), Australija (4:0) i Togo (4:1) i ambicije momčadi porasle su.

 

 

Kad je u četvrtfinalu pao i moćni Brazil (2:1), a gol odluke iz savršeno izvedenog slobodnjaka zabio Robert Prosinečki, bilo je jasno da Jozićeva momčad ima znanje i moć čak i za zlato. U polufinalu Jugoslavija je pobijedila Istočnu Njemačku 2:1, a u finalu, nakon 1:1 u regularnom tijeku protiv Zapadne Njemačke, Plavi su do zlata došli nakon boljeg izvođenja udaraca s bijele točke. Gol za titulu prvaka svijeta zabio je Zvone Boban.

 

''Puno toga se od Čilea promijenilo. No treba reći da smo tamo s maksimalnim respektom i korektnošću igrali za taj dres. To je bilo normalno. Ta pobjeda ostat će sjajna stranica u mojoj karijeri. I s emotivne i sa sportske strane. Svi smo dali sve od sebe da Jugoslavije napravi ono što je tada napravila. Nakon što smo postali prvaci svijeta nastupila je velika radost. Bila je to realizacija mladenačkog sna. Bila je to generacija snova'', prisjetio se Čilea u istom filmu i mitski kapetan Hrvatske Zvone Boban.

 

Najboljim igračem prvenstva proglašen je Robert Prosinečki, Boban je bio drugi, a Davor Šuker bio je drugi strijelac prvenstva sa 6 golova iza Nijemca Marcela Witeczeka, koji je postigao sedam. Zanimljivo, u finalnom raspucavanju s bijele točke, baš je Witeczek bio taj koji je jedini promašio.

 

Čileanci su bili: Dragoje Leković, Tomo Piplica, Dubravko Pavličić, Slavoljub Janković, Milan Pavlović, Igor Štimac, Robert Jarni, Branko Brnović, Gordan Petrić, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Ranko Zirojević, Predrag Mijatović, Dejan Antonić, Davor Šuker, Zoran Mijucić.

 

 

''Prekretnica je bio Brazil u četvrtfinalu. Nismo vjerovali da ih možemo dobiti. Prije utakmice smo spakirali stvari za povratak, a kad su poveli, mislili smo da je gotovo. Za senzaciju smo zabili Prosinečki i ja. Bio mi je to prvi gol glavom u karijeri. Kasnije kad sam taj gol vidio u snimci, nisam vjerovao da sam to bio ja'', pričao je godinama kasnije Peđa Mijatović koji je dodao da ipak za nečim žali:

 

''Šteta što ova generacija nije skupa igrala na nekom velikom natjecanju. Uvjeren sam da bismo bili prvaci svijeta.''

 

 

Reprezentacija Jugoslavije, uglavnom satkana od ''Čileanaca'' koji su u međuvremenu igrački stasali i koje je Osim gurnuo u vatru nakon SP u Italiji 1990., zauzela je prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini za Euro u Švedskoj 1992., u kojoj su još igrali Danska, Sjeverna Irska, Austrija i Farski Otoci. Ta je reprezentacija trebala otići na prvenstvo Starog kontinenta kao jedan od favorita. Kažemo, trebala je, jer samo 11 dana prije svečanog otvaranja Eura, UN je kaznio Jugoslaviju zbog krvavih ratova koje je beogradska vrhuška pokrenula najprije u Hrvatskoj, a onda i u BiH.

 

 

Dok se Jugoslavija kupala u moru krvi, svjetski političari, u velikoj mjeri krivci što su slijepi pokraj zdravih očiju pustili da se dogode Vukovar, Pakrac, Šibenik, Dubrovnik te poslije Zvornik, Bijeljina, Višegrad, Prijedor i Sarajevo, na koncu su pro forme, pod pritiskom javnosti cijelog svijeta, udarili sankcijama po Beogradu, što je za posljedicu imalo i to da se Jugoslavija izbaci s Eura.

 

Premda će mnogi reći kako je ta odluka bila sramotna, kako sportaši nisu krivi za ono što rade političari, Jugoslavija koja je završila taj kvalifikacijski ciklus kao prva u grupi nije imala nikakve veze s onom reprezentacijom koja je započela kvalifikacije za Švedsku. Čak i da nije bilo sankcija, u Skandinaviju ne bi otputovala momčad koja je na zelenom travnjaku izborila taj plasman. 

 

Kao primjer, dok je momčad bila kompletna, odnosno, dok su za dres sa šest baklji na grbu igrali najbolji igrači iz svih šest republika (u prvih šest utakmica), samo je jedan od dvadeset postignutih golova postigao neki od igrača s prostora Srbije i Crne Gore (Binić Sjevernoj Irskoj), koji su se jedini na koncu spremali za put u Švedsku (uz Slovence Milaniča i Novaka te BiH igrača Marija Stanića), dok su igrači iz Makedonije zabili čak 11 (Pančev je s deset golova bio prvi topnik kvalifikacija, Najdoski je zabio jedan), Hrvati su postigli šest (Prosinečki dva, Boban, Šuker, Vulić i Jarni po jedan), a igrači iz BiH i Slovenci svaki po jedan (Baždarević i Katanec).

 

 

Ono što je ostalo od Jugoslavije, dakle momčad bez Hrvata i većine Slovenaca, odigrala je posljednje dvije utakmice protiv Austrije i Farskih Otoka, a odmah nakon tih utakmica s mjesta izbornika povukao se i Ivica Osim. Konferencija za novinare u Beogradu kad je Osim podnio ostavku bila je posebno dramatična i emotivna. 

 

 

''Ovo je moja privatna gesta, osobna odluka, a vi ju možete protumačiti kako hoćete. Neću govoriti zbog čega dajem ostavku i ne želim ništa objašnjavati. Vrlo dobro znate zbog čega odlazim. Ako ništa drugo, ovo je jedino što mogu učiniti za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate što se tamo dešava. Toliko'', u suzama pred mnogobrojnim kamerama grcao je Osim, dok je predavao svoj mandat.

Dakle, Jugoslavija je na zelenom terenu izborila plasman na Euro, dok su se Danci, pomireni s činjenicom da su ostali kratkih rukava, pomalo razbježali svaki na svoju stranu i praktički bez dana priprema došli su na Euro kad su dobili službeni poziv UEFA-e zbog sankcija Jugoslaviji.

 

 

Mihael Laudrup, najbolji igrač Danske i najveći nogometaš Skandinavije u povijesti, odbio je putovati u Švedsku, smatrajući kako plasman nije izboren na zelenom terenu i kazao je kako ne želi davati kredibilitet spletkama i manipulacijama političkih elita.

 

Ipak, ostatak momčadi pristao je otputovati, no bili su bez ikakvih očekivanja. Priča kaže kako je izbornik Richard Moller Nielsen bio sav u poslu oko renoviranja kuhinje kad je stigao poziv iz UEFA-e, a onda je na sve moguće načine po svjetskim plažama tražio igrače i molio ih da prekinu već započeti godišnji odmor.

 

Danci su bili smješteni u skupinu s domaćinom Švedskom, Engleskom i Francuskom. Teška skupina u kojoj Danci po svim pravilima logike i zdravog razuma nisu imali što tražiti, međutim, sport kao malo što drugo ispisuje priče veće od života, prave filmske bajke, a ova Danska je zasigurno jedna od najljepših.