A o čemu se točno radi, dočarat će vam Sandra Mlakar, urednica knjige, koja je ujedno i najcjenjenija urednica književnih djela domaćih autora nove generacije:

 

„Za Ingrid Divković, jednu od najpopularnijih i najhrabrijih blogerica, bilo je samo pitanje vremena kada će prihvatiti izazov koji nudi literarni teren. U svom prvom romanu „Živi mi se“ Ingrid je zadržala blogersku lakoću pisanja, ali i dokazala da je buntovna djevojka koja je pitala  „J**e li vas ego?“, a zatim objavila „Knjigu za divlju ženu“, stekla spisateljsku zrelost. U romanu je Ingrid zadržala eleganciju i emotivnost izraza kojim je osvojila publiku, a istodobno je iskoristila mogućnosti koje otvara roman – razvoj likova kroz dijaloge i unutarnje monologe te samouvjereno vođenje fabule kojom je zahvatila široko vremensko razdoblje od djetinjstva do odrasle dobi sve tri svoje junakinje. Ingrid Divković pritom se, sasvim legitimno, drži osvojene forme bloga pa roman piše u prvom licu, izmjenjujući monologe glavnih junakinja – Elene, Ane i Naide. Ipak, blogerica u njoj intuitivno je svjesna svemoći koje pruža pisanje iz pozicije univerzalnog pripovjedača. Zato pored tri žene u njezinu romanu, svoju priču u prvom licu priča i veliki i mudri Život, koji zna početak i kraj – štoviše zna i sve moguće krajeve – razumije sve tri žene i njihove slabosti tumači kao priliku za razvoj. Život kao lik oličenje je entuzijazma i čovjekoljublja, vjere u dobro i velikodušne osjećajnosti kojom tumači svijet oko sebe i očitava simboliku trenutka. I, naravno, mudrosti koju autorica koncizno formulira u rečenicama koje će danas-sutra postizati rekordan broj dijeljenja na društvenim mrežama. 

 

 

Iako naizgled različite, sve tri žene različite životne dobi, podrijetla i sudbina, u romanu „Živi mi se“ imaju zajedničku težnju – voljeti. Kroz cijeli roman Ingrid Divković elaborira njihovu potrebu za ljubavlju koja se, umjesto kroz hipertrofiranu suvremenu želju za primanjem (ili uzimanjem?), ostvaruje kroz davanje. Inverzija ljubavi u želju za davanjem dominantan je razvojni motiv kod sve tri junakinje, tako da bi, također promišljeno, jednako prikladan naslov romana mogao biti „Voli mi se“. Bilo bi pojednostavljeno protumačiti da je ljubav kao davanje isključivo ženska osobina, no nedvojbeno je da ženski likovi uvjerljivije progovaraju o takvoj želji. Stoga Ingrid nije bez razloga za svoj prvi roman izabrala upravo junakinje – poput svojih književnih vršnjakinja kao što su Lea Brezar i Ana Dumančić – što se ne može smatrati koincidencijom već trendom. 

U romanu „Živi mi se“ tri su junakinje čiji je odnos na prvi pogled činovnički definiran – udomljena tinejdžerica, udomiteljica i odgojiteljica – što u početku otežava iskazivanje autentičnih emocija, da bi se do kraja romana, kao i u životu, pokazalo kako su zadani odnosi idealni za oblikovanje uloga koje su morale odigrati.

 

Elena je žena u kasnim tridesetima čiju sreću u braku narušava samo neostvarena želja za djetetom, stoga prazninu koju osjeća u samotnim večerima nastoji ispuniti vinom. Naida je odgajateljica u domu i pokorno prihvaća sve što joj život nosi, nesebično dajući svoju ljubav domskoj djeci, da bi u dirljivom raspletu ispovjedila kaznu kojom ju je žigosala sredina. Ana je tinejdžerica bez roditelja, na pragu djevojaštva, željna slobode, doživljaja i obećanog leta u koji hrli bijegom i gotovo nadrealnim noćenjem u kući bijelih prostorija okruženoj vrtom i kamenim skulpturama. Sve tri svjesne su svoje moći da vole i teže ostvarenju svoje ljubavi. 

 

Simbolika leptira, njegovih krila, leta i slobode koju osvaja metamorfozom iz gusjenice u kukuljici, motiv je koji se kroz „Živi mi se“ provlači poput refrena. Leptir podsjeća na nužnost promjene koju treba prihvaćati s povjerenjem, kao što je prihvaća leptir, kojem će krila narasti kako bi tri dana letio zbog ljubavi. Let, ali i ranjivost leptira, dobiva novo značenje kad u Elenino susjedstvo doseli „dijete-leptir“. 

 

Osim blogerskog „ja“ i životnih putokaza, Ingrid Divković u romanu je zadržala i prepoznatljiv, romantičan stil svog pisanja. Njezina je rečenica ženstvena, emotivna, donekle patetičnog, povišenog tona, često u poetskom aoristu, čime se odmiče od prevladavajućeg izvještajnog izraza, ali pritom ne strada intenzitet doživljaja. Sve su to dovoljni argumenti za tvrdnju da je Ingrid Divković romanom „Živi mi se“, poput leptira, prošla kroz preobrazbu iz blogerice u spisateljicu koja piše romane. Romanopisca, zasad ćemo reći, dok se, upravo zahvaljujući autoricama poput nje, ne ustanovi prikladnija riječ u hrvatskom jeziku.“

 

Knjiga će biti objavljena početkom prosinca u nakladi Stilus knjige.