MOŽE li borba za rodnu ravnopravnost, koliko god bila vođena plemenitim motivima, otići predaleko? Upravo to nehotično sugerira nedavna objava na Facebook stranici UN Women, službenoj stranici agencije Ujedinjenih naroda za ''rodnu jednakost i osnaživanje žena''.

 

Na Svjetski dan slobode medija, 3. svibnja, ova je agencija u svojoj objavi upozorila da su 19 % novinara ubijenih 2017. bile žene. ''Sloboda medija znači biti u stanju izvještavati istinu. To znači pozivati one na pozicijama moći na odgovornost. Ovisimo o njima kako bismo radili na ostvarivanju rodno ravnopravnog svijeta'', stoji u njihovoj objavi.

 

 

No već je na prvi pogled očit apsurd u načinu kako je ova poruka artikulirana. Ako su 19 % ubijenih novinara bile žene, to znači da su čak 81 % ubijenih novinara - više od četiri puta više - bili muškarci. Znači li to da je postotak ubijenih ženskih novinara prenizak ili previsok? Nadalje, ako je previsok, znači li to da bi viši postotak muških novinara bio društveno prihvatljiviji? Ako je prenizak, znači li to da bismo trebali težiti većem postotku ženskih žrtava nasilja prema novinarima? Spada li i to u rodnu jednakost kojoj bismo trebali težiti?

 

Na ova su pitanja ukazali i brojni korisnici Facebooka u komentarima ispod objave, od kojih neki zaista nisu birali riječi. ''Kako god ovo spinate, opet ispadate kompletni debili. Pokušavate li reći da su žene nekako potlačene? Ne znam kako feministička matematika radi, ali u matematici normalnih ljudi to znači da su 81 % muškarci, a 81 je više od 19 (zašto je matematika toliko seksistička?). Ili zagovarate da VIŠE ženskih novinara pogine kako bi se ostvario sveti omjer 50-50? Isto tako, ako idete s narativom 'žene su potlačene', što želite učiniti? Žalite li se da su ratne zone opasna mjesta, bez obzira na vaš rod? Želite li spriječiti žene da uopće postanu novinari? Zapamtite, djeco, ovo se događa kad su vam jedino obrazovanje marksizam i rodni studiji; matematika ispadne po putu'', odgovorio je sarkastično Avi Sasson, čiji je komentar dobio više od pet tisuća lajkova.

 

''Kvragu i ovih 81 % muškaraca koji koriste svoju mušku privilegiranost kako bi poginuli po višoj stopi od žena. Zaista trebamo raditi na ovim statistikama, dame'', napisala je Jane Nicolle. ''Ovo zvuči kao odlična ideja za članak na (satiričkom portalu) Onion: UN zapošljava odrede smrti kako bi postigao rodnu jednakost među novinarima'', našalio se Dalibor Dvorak.

 

 

Iako se može činiti kao običan nepromišljeni gaf koji je (s pravom) ismijan, problem s logikom - ili nedostatkom iste - kojom se UN-ova agencija vodila mnogo je dublji. Naime, ako postoje primjeri nejednakosti žena koje se u javnosti često ističe - svođenje žena na seksualne objekte, nejednake plaće, postoci žena među šefovima tvrtki, parlamentarnim zastupnicima, šefovima država, najbogatijim ljudima na svijetu, vrhunskim znanstvenicima i tako dalje - kako objasniti brojne primjere obrnute nejednakosti? Trebamo li zanemariti tu ''politički nekorektnu'' nejednakost  i patnju muškaraca u ime feminizma? Kako takav pristup doprinosi idealu rodno ravnopravnog društva?

 

Kao što u članku za Time ističe Christina Hoff Sommers, filozofska etičarka, redovna istraživačica na Američkom institutu za poduzetništvo, autorica knjiga Tko je ukrao feminizam? i Rat protiv dječaka te voditeljica videobloga Factual Feminist (Činjenični feminist), muškarci daleko češće ginu na poslu, bilo da su novinari, policajci, rudari, drvosječe ili građevinski radnici. Prema evidenciji američkog ministarstva rada, od gotovo 5000 radnika koji godišnje poginu na radnom mjestu, više od 4400 su muškarci. Žene, nastavlja Hoff Sommers, danas dobivaju većinu fakultetskih diploma, a ta se razlika iz godine u godinu povećava u njihovu korist. Žene u SAD-u žive u prosjeku pet godina dulje od muškaraca, a Hispanoamerikanke žive čak 12 godina dulje od bijelih muškaraca - 88 godina naspram 76, u prosjeku. Usto, statistika pokazuje i da muškarci mnogo češće zapadaju u ovisnost i gube posao, završavaju u zatvoru te umiru od iste. 

 

 

A mnoge od tvrdnji koje se učestalo u javnost iznose kao potvrde institucionalnog seksizma zapravo su mitovi, tvrdi Hoff Sommers: žene ne zarađuju samo 10 % svjetskih prihoda i ne posjeduju samo 1 % svjetske imovine, što su opovrgle i stručnjakinje za rod i razvoj sa Sveučilišta u Sussexu. Nasilje u obitelji nije uzrok trećine ženskih posjeta hitnim službama u SAD-u, kao što se navodi u brojnim knjigama i člancima. Svaka peta studentica nije žrtva seksualnog nasilja na američkim kampusima - ta je dramatična statistika rezultat metodološki neispravnog istraživanja iz 2007. u kojem uzorak nije bio reprezentativan, a definicija seksualnog napada je bila preširoka, na što su upozorili kriminolozi sa Sjeveroistočnog sveučilišta. Žene ne zarađuju samo 77 centi za svaki dolar koji zaradi muškarac za isti posao, jer ta statistika ne uzima u obzir razlike u broju radnih sati, radnom mjestu, položaju u radnoj organizaciji i obrazovanju, kao i tendenciju povlačenja dijela žena s tržišta rada ili prebacivanja na pola radnog vremena i povremene poslove nakon rođenja djeteta. 

 

Još jedna deklarirana feministkinja koja se odmetnula od svog intelektualnog tabora, Linda Kelsey u članku za Daily Mail ističe kako prema istraživanju Instituta za politiku visokog obrazovanja ''dječak rođen 2016. ima 75 % manju šansu upisati fakultet nego njegova sestra, ako se sadašnji trendovi nastave'' i dodaje kako je u Velikoj Britaniji tri puta vjerojatnije da će život sebi oduzeti muškarac nego žena, iako žene dvostruko češće dobivaju dijagnozu kliničke depresije. 

 

 

Sa svim ovim u vidu, nameće se još nekoliko pitanja koja se u raspravi o rodnoj jednakosti često zanemaruju: je li barem djelomični uzrok nejednakosti plaća to što muškarci često obavljaju vremenski zahtjevnije, fizički napornije i opasnije poslove - kao što nesrazmjer u ubojstvima novinara dramatično pokazuje? Nije li barem djelomični razlog tome u različitim preferencijama muškaraca, koji su uglavnom usredotočeniji na karijeru i poslovni uspjeh, od žena, koje često pridaju veću važnost obitelji i osobnom životu? I na kraju krajeva, ako su statistički pokazatelji prema kojima žene prolaze gore u društvu dokaz diskriminacije prema ženama, zar onda i obrnuti pokazatelji nisu dokaz diskriminacije prema muškarcima?

 

Hoff Sommers zaključuje da današnji ''ženski lobi'' koristi neispravnu logiku: u slučajevima kada muškarci prolaze bolje od žena to je ''nepravda'', ali kad žene prolaze bolje to je ''život''. Još jedan bitan razlog dezinformacija o rodnoj nejednakosti je ''statistička nepismenost među novinarima, feminističkim akademicima i političkim liderima'', smatra ova filozofkinja. Statistički besmislena tvrdnja UN-ove agencije za žene, nažalost, samo govori u prilog njenom argumentu.

 

 

Naravno, bizarna objava UN-a samo je posljednja u prilično dugom nizu kontroverzi u proteklih nekoliko godina koje se mogu svesti pod zajednički nazivnik političke korektnosti koja je otišla u suludu krajnost. 

 

 

Na fakultetima diljem Amerike, ljevičarski studentski aktivisti prosvjedovali su, ometali i prekidali, ponekad i nasilno, izlaganja ideološki kontroverznih govornika različite intelektualne težine i ideološke radikalnosti  - od desničarskog i antifeminističkog provokatora Mila Yiannopoulosa, preko komičara i talk-show voditelja Billa Mahera do znanstvenika i autora Charlesa Murraya, Richarda Dawkinsa i Jordana Petersona. Okomili su se, nimalo iznenađujuće, i na Hoff Sommers i u ožujku pokušali prekinuti njeno predavanje na Pravnom fakultetu Lewis&Clark.

 

 

Za radikalne feministe među studentima i ona je ''fašistkinja'', što im, smatraju, daje za pravo oduzeti joj slobodu govora radi svoje ekstremne vizije društvene pravde. Kako je  kolumnist New York Magazinea Jonathan Chait tom prigodom upozorio: ''Iliberalizam na kampusu nije samo ispad 'tinejdžera s kampusa'. To je ideologija koju opravdavaju mnogi progresivni intelektualci: Sommers je zaslužila da se njen govor zagluši dernjavom jer je bezobrazna ili jer ih je 'izazvala', a osim toga i ne smijemo kritizirati ljevicu jer desnica je Pravi Problem.'' A nasilan odgovor stvarnih fašista nije trebalo čekati dugo.