U FRANCUSKOJ 1998. zajedno su ispisali najljepšu priču hrvatskog nogometa. 19 godina kasnije na suprotnim su stranama. Hrvatski nogomet godinama je talac skupine ljudi koja se grčevito trudi zadržati svoje pozicije, neovisno o tome što isti taj nogomet sustavno uništava. Davor Šuker i klika ljudi koja ga je postavila na čelo hrvatske nogometne vlade ne žele napustiti udobne fotelje, no ovaj put dobili su ozbiljnu oporbu. Dario Šimić je okupio nekoliko bivših reprezentativaca koji žele u hrvatski nogomet vratiti ono što je odavno iščezlo - povjerenje, poštenje i pravednost. 

 

 

Izbori za predsjednika HNS-a održat će se 22. prosinca, predizborna kampanja u punom je jeku, ne biraju se sredstva, a jedan od ljudi koji čvrsto stoji iza Šimićeve kandidature je Goran Vlaović.

Bivši napadač Hrvatske u opširnom intervjuu otkrio nam je što 'Šimićeva skupina želi, zašto je nužno maknuti Šukera i njegove ljude te što je potrebno za spas hrvatskog nogometa.

 

 

''Plasman na Mundijal sjajna je stvar. Bio sam na utakmici protiv Grčke i navijao sam zdušno za reprezentaciju. Posljednjih godina svjedočili smo neredima, bojkotu reprezentacije, igranju pred praznim tribinama, a sve je to posljedica onoga što se unatrag jako dugo vremena događa u hrvatskom nogometu. Unatoč tome, drago mi je da su momci izborili odlazak u Rusiju. Nisu oni krivi ni za što. Bio sam nogometaš, igrao sam na SP-u, znam što to znači svakom nogometašu i od srca sam navijao da ostvare taj cilj.''

 

 

 

''Dogodilo se to da su ljudi shvatili da su im nogomet, radost gledanja nogometa i uživanja u uspjesima nasilno oduzeti. Ljudi su shvatili da je nogomet postao igračka nekih moćnih struktura koje se ponašaju kao da je to njihova svojina. Nogomet ne smije biti privatiziran, ne smije biti u rukama pojedinaca, on mora biti svačiji. Nažalost, kod nas to nije tako.''

 

 

''Jasna stvar, i nisi jedini. Imao si pravo navijati protiv nekoga, odnosno za nekoga. To i jest bit nogometa. Uzeli su nam to. Ljudi odustaju, postaju ravnodušni, a to se događa iz nemoći i potpune rezigniranosti stvarima koje se događaju. Kad osjetiš da ne kreću svi s iste početne pozicije, da nisu svi jednako tretirani, onda je posve prirodno okrenuti se nekim alternativnim rješenjima. Ljudi u takvim situacijama dobivaju potrebu iskazati svoj bunt, nezadovoljstvo i tada dolazi do reakcije o kakvima govoriš. Mislim da ni sa strane države nema dovoljno volje i kritične mase da se nešto promijeni. Cijelu ovu akciju koju smo nas četvorica pokrenuli, pokrenuli smo s ciljem da se napokon stvori potrebna kritična masa koja će sudjelovati u promjenama koje su nužne. Otpor navijača postoji jako dugo. Zar nije nelogično i apsurdno da klub koji je godinama prvak ima prosjek od tisuću-dvije ljudi po utakmici? Ljudi više ne uživaju u nogometu. Nije poanta je li tvoj klub prvak, bit svega je da postoji istinsko sportsko natjecanje i da u takvim uvjetima pobjedi bolji. Spomenuo si derbije s početka devedesetih. Istina, tada je sve bilo drugačije. Ljudi su dolazili na utakmice uživati u pravom nogometu i u navijanju za svoj klub u želji da on pobijedi. Jednostavno, to je polako, kroz sve ove godine, nestalo.''

 

 

''Naravno da nisam mogao to pretpostaviti. Tada nije ni bilo razloga da tako nešto pomišljam. Sve ovo o čemu mi sad pričamo i zbog čega me pitaš to pitanje se dogodilo nekih 15 godina kasnije. Uvjeren sam da ni Davor nije želio da se to dogodi. Međutim, neka djelovanja sa strane bila su takva da su dovela do ovakve situacije.''

 

 

''Pretpostavljam. Jer što drugo da mislim o kolegi s kojim sam toliko dugo igrao? Kao igrač bio je genijalac. Na neki način, cijela momčad je radila za njega, a on je dovršavao stvari tako da je cijeloj momčadi bilo dobro. Mislim da je trebao jednako tako raditi i u HNS-u. Nažalost, negdje se skrenulo s puta.''

 

 

''Teško mi je na to pitanje dati precizan odgovor. Nismo svi isti. Jednako tako, kao što me ti sad pitaš što Davoru sve to treba, ja se godinama već pitam što sve to treba svim tim ljudima koji upravljaju hrvatskim nogometom i čiji će glasovi odlučiti tko će biti predsjednik HNS-a. Vidljiv je strašan otpor navijača i javnosti. To je vidljivo iz svake utakmice. Kad sve to sagledamo, čovjek se zaista ima pravo zapitati što to njima sve treba. Međutim, očito to sve nije dovoljno da bi se nekoga motiviralo da se makne i prepusti položaj nekom drugom. Ovim putem apeliram na moral onih koji mogu nešto napraviti. To su ljudi iz županijskih saveza, a oni zbog nekih sitnih interesa i beneficija dopuštaju da naš nogomet ne ide u dobrom smjeru, da hrvatska reprezentacija nije dobrodošla u svakom kutku Hrvatske, što je stvarno katastrofalno i skandalozno. Konstantno smo svjedoci vrhuške HNS-a da se nosi s posljedicama, a ne s uzrocima.''

 

 

''Slažem se da je ova momčad koncentratom talenta jača od one naše. Opća podrška javnosti je prijeko potrebna reprezentaciji. Tako je nekad bilo, tako će uvijek biti. No, za pravi rezultat nužan je i faktor sreće. Cijela moja generacija prilično je realna s tim što se dogodilo u Francuskoj. Naravno, treće mjesto na svijetu sjajan je uspjeh, ali moram priznati da smo imali puno sreće. Dobro znaš što se sve događalo u kvalifikacijama i kako smo uopće dobili priliku otići u Francusku. Zatim smo tamo imali puno sreće i protiv Japana i protiv Njemačke. Igrali smo mi dobro, što je na koncu rezultiralo dobrim rezultatom, ali da nas je i sreća mazila u više navrata, to je jednako tako točno. Lani na Euru Hrvatska je igrala jako dobro. Sve četiri utakmice odigrala je na vrlo visokom nivou. Protiv Portugala bila je čak i bolja momčad, a taj je Portugal na kraju postao prvak Europe. Nedostajalo je malo sreće.''

 

 

''Svatko može reći ono što želi, ali činjenica je da se za neke stvari puno toga mora poklopiti. Konkretno za ovu situaciju, bilo je potrebno da se nađe grupa ljudi istih pogleda i svjetonazora koja je spremna otići u borbu sa srcem i dušom u želji za promjenama. Mišljenja sam da nikad nije kasno. Jer kako vidimo, ovaj naš nesretni nogomet unatoč svemu i dalje nekako opstaje, ali da mu treba pomoć, itekako mu treba.''

 

 

''Jako je komplicirano to s igračima. Moram se prisjetiti i svojih igračkih dana, pa i mi smo svjedočili nekim djelovanjima politike. Svaki pojedinac ima pravo na svoj stav, ali kad si dio grupe, onda ta grupa mora djelovati skladno kako bi na adekvatan način predstavljala neku ideju. Ako nisu grupa, ako ne dišu svi kao jedan, onda to nema smisla. Činjenica je da su neki reprezentativci privatno povezani s nekim klubovima i sa strukturama koje upravljaju hrvatskim nogometom. Upravo zbog toga igrače bih ostavio po strani. Igrajući u svojim klubovima koji su sve redom vrhunski europski klubovi, igrači su preopterećeni i fizički i mentalno. Sjećam se, kad smo mi dolazili na okupljanje reprezentacija, nama je to bio odmor za srce i za dušu. Igrali smo za svoju državu, za boje koje su nam toliko drage i bilo kakva komplikacija samo nas je ometala. Uvjeren sam da je i kod sadašnjih reprezentativaca jednako i bez obzira na to što javnost iz očaja traži njihovu reakciju, igrače bih abolirao.''

 

 

''Ako je to i točno, onda se to događalo u nekakva četiri zida. Kad već pitaš to, onda ću ti reći da sam ja bio jedan od Tuđmanovih miljenika. Nikad mi nije bilo jasno zašto, jer samo sam par puta imao priliku razgovarati s njim. Valjda zato što sam u ranim devedesetim igrao za klub koji je on itekako podržavao. Unatoč tome što me je on otvoreno podržavao, nikad nisam osjetio da mi je ta protekcija pomagala u trenucima kad bi trener odlučivao trebam li igrati ili ne. Imao je on svoje mišljenje i moć da mu se nitko ne protivi na ono što kaže, ali ne vjerujem da je sudjelovao u kreiranju momčadi.''

 

 

''Uh, malo si me zatekao s ovim pitanjem. Iz Dinama, odnosno tadašnje Croatije, otišao sam 1994., a sve što se kasnije događalo priča je za sebe. U moje vrijeme Hajduk je bio dominantan klub. Bili su prvaci 1992. i 1994., godinu dana kasnije uzeli su duplu krunu, a mi smo u cijelom tom periodu bili prvaci samo 1993. i digli smo Kup sezonu kasnije. U prvom prvenstvu, onom ratnom, skraćenom, bilo smo čak peti u prvenstvu, a u finalu smo izgubili od Inkera. U moje vrijeme neke posebne protekcije stvarno nije bilo. Sjećam se da smo se, kao što rade svi nogometaši, često bunili na neke sudačke nepravde. Mislim da se ta era nikako ne može usporediti s ovim da je Dinamo 11 godina zaredom bio prvak i to ne u petom mjesecu kad se igraju zadnja kola, nego u desetom.''

 

 

''Dario to najbolje zna i ako je to rekao, onda je točno. Mene osobno nitko nije kontaktirao, ali vjerujem da je bilo raznih razgovora koji se mogu protumačiti na razne načine. Činjenica je da se nakon naše akcije puno toga uzgibalo u nogometnom moru. To je dobro i nadam se da će u konačnici rezultirati onim što mi zastupamo - promjenama i vraćanjem povjerenja u hrvatski nogomet. Želimo da svi klubovi u ligi startaju s istih pozicija i da u takvim uvjetima najbolji pobjedi.''

 

 

''A što da kažem? Nije dobro ni ako se pomisli na to, a kamoli ako to zaista tako funkcionira odnos između Dinama i Lokomotive. Ako pogledamo povijesti igranja ta dva kluba, vidjet ćemo da je u skoro 30 utakmica Lokomotiva uzela samo jedan bod i to onda kad Dinamu više nije ni trebalo.''