Foto: 123rf

"BILO je to nedavno, prijateljica mi je poslala nečiji post koji je govorio o situacijama kada mame shvate da već dugo nisu podignule svoje dijete. Nijedna od njih uglavnom ne zna kada je to točno zadnji put bilo. Djeca odrastaju i s vremenom prestaju tražiti da ih se digne, ili postaju prevelika da ih se diže, ili za tim više nije bilo potrebe.

Naježila sam se kada sam to pročitala, jer doista kako malo o tome razmišljamo kada smo friške mame.

U mom životu je trenutno je kaos zvan šestomjesečna beba. Pa ja ni ne brojim koliko je puta dignem samo u jednom danu. Ne mogu zamisliti kada će uopće doći dan da ga neću morati toliko podizati. To mi se sada čini kao jako daleka budućnost, a s mog trenutnog stajališta jedva čekam da taj dan dođe.", priznala je mlada mama i blogerica Huffington Posta Megan Goers.

"Moj radni ritam ne posustaje. Čim otvorim oči suočavam se s tornadom - plač, pelene, ljubljenje, plakanje, klopanje, puzanje, udaranje, oblačenje, skidanje, kupanje, buđenje, spavanje... po cijele dane moje tijelo ide gore, dolje, lijevo, desno, brzo, polako. Ne prestaje. Osjećam se kao mašina cijeli dan izmoždena i psihički i fizički, no kada pogledam na kraju dana - da, ta beba faza jest naporna, ali toliko je toga divnog u toj fazi.

Svaka njegova dosadašnja faza imala je svoje čarobne trenutke. Njegova sadašnja iskrenost i dječja nevinost izvor su moje najveće sreće. S licem punim čuđenja, smijeha, ljubavi i s toliko osjećaja koji izviru iz tog malog bića, i odmah zaboravim na svaki napor, na umorne noge i još umornije vijeđe. Jer ta ljubav jednostavno je najveći adrenalin koji me drži da izdržim. Sve.

Ja sam njegov svijet i on je moj svijet. I shvaćam koliko se taj mali mali svijet mijenja iz dana u dana. Već sada jedva čekam da me po prvi put nazove "mama", iako i sada već znam kako to kaže. Kada podigne svoje rukice, pa ga dignem i on se ozari od sreće, znam da sam pogodila njegovu namjeru.

I isto tako da ta mala faza neće trajati zauvijek. Da će i on odrasti - prvo do faze kada će me njegovo "ma-ma, ma-ma" sigurno jako živcirati kao što živcira sve moje "starije" mame. Znam i da će doći faza kada će od ovog nevinog "mama" postati onaj tinejdžerski "ma-ma" i da će današnji udarci jednom završiti s onim "ma nije mi ništa". I znam da će ta potreba da te dignem svaki put kada nešto zatrebaš od mene s vremenom jenjavati. Krenut ćeš svojim nogicama, rast ćeš i biti siguran i bez mog zagrljaja. Bez mog poticaja. Bez mojeg dizanja i držanja. S vremenom ćeš mi i rukicu prestajati davati, s vremenom će i naši zagrljaji postati rijetki, a puse još rjeđe.

Jednoga dana ja te više neću podignuti, i možda neću znati kada sam te točno posljednji put fizički dignula, ali, iako još uvijek nisam skroz svjesna kako će to izgledati, jednoga dana, želim ti poručiti nešto - baš danas.

Baš danas svečano ti obećavam da onoga dana kada te posljednji put dignem znaj da to neće biti posljednji put da ću te dignuti. Iako možda to neću više fizički raditi znaj da će moja ruka uvijek biti tik uz tebe. Kada ću te trebati zaštiti, kada ću te trebati pogurati, ohrabriti, utješiti, zabaviti, pomaziti... ja ću uvijek biti tu. Čak i onda kada nećeš ni biti svjestan da me trebaš, i tada ću biti blizu ako samo pomisliš da me pozoveš. Bit ću uz tebe čak i kada budeš smatrao da me zaista više ne trebaš. I tada ću biti tu. Čak i kada postaneš prevelik i pretežak da te u krilo smjestim, čak i onda bit ću tu. Jer nikada, čak i onda kada ja budem trebala tebe, neću te prestati smatrati svojom bebom.