Foto: Wikipedia; Marija Mihić, Drago Sopta, Feđa Klarić/Cropix; JLP
GODIŠNJICA smrti jedne od najvećih rokenrol zvijezda svih vremena, Elvisa Presleya ponovno je dnevni tisak obogatila cijelim nizom više ili manje poznatih priča o usponu čovjeka koji je od kamiondžije došao do statusa najveće zvijezde prošlog stoljeća. U takvim se člancima vrlo često nailazi i na "fenomen Elvisa Presleya" koji obuhvaća cijeli niz čudnovatih ljudskih ponašanja, od posjeta Gracelandu, preko manije imitatora popularnog pjevača, pa sve do poklonika teorije zavjere ili vidjelaca koji su svog idola ugledali kako jednog običnog proljetnog poslijepodneva u šetnju izvodi svog riđeg bretonskog grifona.
I upravo su ovi posljednji najzanimljiviji jer svaka stvarno velika zvijezda nakon svog odlaska ima neutješnu skupinu obožavatelja koji će, vjerojatno zbog kombinacije nemogućnosti da se pomire s odlaskom idola i najobičnije ludosti, osmisliti neku bolesnu konstrukciju koja će upasti u barem jedan od postojećih obrazaca. Primjerice, "nikad nije ni umro, skriva se zbog moguće odmazde KGB-a", "umro je još `66, a karijeru je nastavio njegov dvojnik" ili "nije umro, ubili su ga".
Nije da će netko smišljati sulude teorije ako nas jednog dana, ne daj Bože, napuste DJ Krmak ili Ante Gotovac
Dakle, ludi fanovi skloni tragikomičnim teorijama zavjere prate samo velike zvijezde jer nije da će netko smišljati sulude teorije ako nas jednog dana, ne daj Bože, napuste DJ Krmak ili Ante Gotovac. Upravo suprotno, kroz koju godinu, kad se prašina oko budalastih drkadžija, slave gladnih starleta i iz nepoznatog razloga slavnih bezveznjaka slegne, mnogi će se od nas zapitati "jesu li ti idioti uopće živi", a koju godinu kasnije nećete se to ni pitati jer za većinu će već ionako biti mrtvi.
Ovdje se ne radi o veličini tržišta već ljubavi prema određenoj osobi
No, ono što nakon svega možemo primijetiti jest činjenica da Hrvati nemaju jednu jedinu mrtvu zvijezdu oko čije se smrti podigla prašina ili barem stvorio neki urbani mit koji bi izdržao zub vremena i ušao u anale kao "prva službena hrvatska glazbena teorija zavjere". I prije nego netko zaključi da smo pametniji od Amerikanaca koji su takvim bedastoćama skloniji od Europljana, valja se zapitati je li uistinu tako i nisu li upravo ovi prostori savršen temelj za stvaranje glupavih teorija.
I naravno da ovdje ne možemo povlačiti paralele između Elvisa i, primjerice, Tomislava Ivčića jer ne radi se o istom kalibru izvođača, ali ovdje se ni ne radi o veličini tržišta već ljubavi prema određenoj osobi.
Je li moguće da ni jednog našeg izvođača nismo voljeli u tolikoj mjeri da bi o njemu smislili neki simpatičan mit?
Nismo li upravo mi ti koji gotovo bezrezervno vjeruju u cijeli medijski cirkus koji je nastao oko velečasnog Sudca? Nije li ovo država u kojoj stotine tisuća "vjernika" svake godine pohode veliko "svetište" u Čavoglavama ne bi li na trenutak osjetili božansku toplinu i bezuvjetnu ljubav velikog čovjekoljupca i mirotvorca Marka Perkovića Thompsona? Nije li ovo zemlja u kojoj riječ Severinina predstavlja veliko političko pitanje o kojem raspravlja i premijerka? Nismo li samo tjedan dana unazad čitali članke o Bono Voxu koji na benzinskoj stanici kupuje Montanu od vratine i ispija Karlovačko u nekom zagrebačkom klubu? Na kraju krajeva, nije li ovo zemlja gdje je posao kamiondžije svojevremeno bio savršen temelj za stvaranje odlične političke ili poslovne karijere?
Dakle, ne možete reći da na ovim prostorima ne volimo zvijezde. Volimo ih, štujemo ih i opraštamo im grijehe. Pa pomno pratimo čak i poteze onih čije nam ime do jučer nije značilo apsolutno ništa. No, nikada nismo čuli ni jednu zanimljivu priču o Ivi Robiću koji je ostvario zavidnu inozemnu karijeru i čak godinama nakon vrhunca slave imao rasprodane koncerte diljem Europe. Nikada niste čuli nekog zaluđenog fana da priča: "Ne budite naivni, Ivo Robić nije umro, skriva se u Argentini jer ga prati UDBA". Nikada nije viđen kako u Načkanjiži bezbrižno kupuje dolčevite. Ne, jedino što su neki (možda) zapamtili, ostavinska je rasprava o kojoj se svojevremeno pisalo.
Svi oni koji tvrde da su kod nas prave zvijezde samo političari, možda su nanjušili istinu jer na svakog mrtvog pjevača, imamo po tri zavjere vezane za, ponekad i živuće političare
Možda problem leži u tome da do sada nismo imali izvođača koji su dosegli taj "božanski status" pa sukladno tome ni mase luđaka koji bi smišljali smiješne David Icke zavjere koje bi u narodu pustile korijene i zaživjele. Možda je vrijeme zavjera pred nama.
S druge strane, svi oni koji tvrde da su kod nas prave zvijezde samo političari, možda su nanjušili istinu jer na svakog mrtvog pjevača, imamo po tri zavjere vezane za, ponekad i živuće političare. Barem ih je deset nastalo u trenutku kada je Ivo Sanader narodu obznanio da "uzima godišnji".
Ali enciklopedijski primjer sulude teorije o kojima govorimo imao je samo Josip Broz Tito. Naime, svi više-manje znaju za teoriju koja tvrdi da je Tito poginuo za vrijeme rata, a da je na njegovo mjesto zasjeo ruski špijun ili da je Tito ustvari bio "Staljinov trojanski konj". Nedavno se u novinama ponovno pojavila prastara priča o Paulu McCartneyu koji je prema nekim navodima poginuo još šezdesetih. Dakle, to je ono što tražimo jer samo prave rock zvijezde imaju totalno sumanutu priču koju ostavljaju u naslijeđe generacijama koje dolaze.
Amerikanci imaju Elvisa, Morrisona, McCartneya i Tupaca, a balkanci Tita.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
