KAD JOJ je bilo samo sedamnaest godina Ruth Lazar odlučila je napustiti život koji je do tad poznavala i zarediti se.

Od 1983. godine živi u samostanu Svete Gertrude nedaleko od Berlina.

U svom je samostanu glavna predstavnica za javnost, a novinaru Vicea ispričala je kako izgleda život časne sestre.

Koliko puta na dan sagriješite?

"Ovisi kako definirate grijeh. Jesam li proždrljiva ako pojedem dvije čokoladice? Nadam se da ne, jer sam ih danas pojela već tri. Mislim da je grijeh kad doneseš svjesnu odluku da učiniš nešto što znaš da je pogrešno. Kad pojedeš previše slatkiša ili popiješ pivo je oprostiv grijeh, Bog nije toliko strog."

Koje ste smrtne grijehe počinili u posljednje vrijeme?

"Rekla bih zavist. Prije nekog vremena dopustili su mi da odem na dva duhovna tečaja, ali ja sam htjela i treći. Zasmetalo mi je što je druga sestra dobila dopuštenje da ide na treći tečaj, a ja nisam. Bila sam joj zavidna. Srećom, jedna od najboljih stvari u Katoličkoj Crkvi je ispovijed. Ako se iskreno pokaješ, svećenik ti može oprostiti u božje ime i tako izbrisati tvoj grijeh."

Smatrate li da se grijesi mogu oprostiti čak i Adolfu Hitleru?

"Vjerujem da ćemo kada umremo svi imati priliku susresti se s Bogom i zamoliti ga za oproštaj – pa čak i Adolf Hitler. Hoćemo li nakon toga završiti u raju ili paklu ovisit će od toga koliko iskreno se kajemo. Mislim da bi u prisustvu Boga čak i ljudi poput Hitlera istinski razumjeli nezamislivu težinu onoga što su učinili i pokajali se. Mislim da je moguće da ću u nekom trenutku sjediti na klupi s Hitlerom u raju."

Imali ste 17 godina kad ste odlučili postati časna sestra. Što vam nedostaje iz vanjskog svijeta?

"Odavno mi je prestao nedostajati moj stari život, ali u ono vrijeme nije bilo lako – imala sam dečka i uzbudljiv društveni život. Iz nekog razloga, meni to jednostavno nije bilo dovoljno. Shvatila sam da želim veći dio života posvetiti Bogu, a samostan je bio savršeno mjesto za to."

Postoji li kod Crkve išta što smatrate besmislenim?

"Crkva i dalje slavi kad neka žena stupi na neki visok položaj, kao da je to nekakvo dostignuće. Smeta me činjenica da je unapređenje žena i dalje velika stvar, umjesto da je normalno."

Izvana se čini kao da časne sestre provode dane u molitvi i uređivanju vrta. Je li to istina?

"To stvarno zvuči kao dobar život, zar ne? Nažalost, nije sve tako opušteno. Moramo raditi oko pet sati dnevno. Ja za to vrijeme odgovaram na pitanja novinara, razgovaram s gostima, radim kao knjižničarka i uređujem naš mali samostanski časopis.

Vodimo i pekaru koja proizvodi hostije za pričest, iako se neke sestre zaista brinu o uređenju vrta. Između svega toga, radimo ono zbog čega i jesmo ovdje – molimo se. Imamo mise šest puta dnevno."

Što biste učinili kad bi se homoseksualni par poželio vjenčati u crkvi?

"Položaj Katoličke Crkve po tom pitanju je jasan i mi se tome pokoravamo. Ne obavljamo gay vjenčanja, niti javne blagoslove. Država je odlučila da gay brakovi budu legalni, ali za mene, brak je zajednica muškarca i žene."

Smijete li masturbirati ili time kršite svoj zavjet čednosti?

"Zavjet se krši bilo kakvim seksualnim činom. Naravno da nismo aseksualne zbog toga što živimo u samostanu, ali odlučile smo se za apstinenciju kao dar Bogu. Donijela sam tu odluku u svom životu, i kada bih masturbirala, bila bih veoma razočarana sobom. Masturbacija je samo jeftina zamjena za istinsko zadovoljstvo."

Nedostaje li vam seks, partner ili djeca?

"Definitivno sam zadovoljna odlukom koju sam donijela. U svakom slučaju, sad imam 57 godina, tako da djeca svejedno ne dolaze u obzir.

Ono što mnogi ljudi ne shvaćaju je to da život bez partnera ne znači život bez intimnosti. Mi živimo ovdje zato što smo u bliskoj vezi s Bogom. Ljubavne pjesme su često veoma slične molitvama – kao kršćanka ne moram pjevati partneru kada mogu pjevati Bogu."