Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index
"JA bih da je sada Nova godina ili tvoj rođendan pa da imam razlog da ti pošaljem ovu poruku koju mi ponos ne da da pošaljem" – naletim nedavno na ovaj quote. I nasmijem se. Igrom slučaja (a u slučajnosti ne vjerujem) u ruci držim mobitel, otvoren WhatsApp i poruka koja stoji napisana, ali ne i poslana. I tako već nekoliko sati. I razmišljam. Kad bi se bar ona javila prva. Kad bi se bar ispričala za sva sranja koja je rekla. Odgovorio bih joj odmah. Sve bih joj oprostio. Ali, neću. Neću joj se javiti, nije zaslužila. Mislit će da mislim na nju. Što nije istina. Uopće. Ali, kad bi samo prestala biti toliko tvrdoglava. Kad bi...
Ali, nije. Ona je tvrdoglava. Ona je zasrala stvar. I ne javlja se. Ti si tvrdoglav. Ti si zasrao stvar. I ne javljaš se. I oboje sjedite pred laptopom. Skype je online. I njen isto. Mobitel svijetli od konstantnog stiskanja home tipke da vidiš ako je slučajno stigla poruka koju nisi čuo dok sjediš u tišini. I njen isto. Mobitel svijetli od konstantnog pisanja poruke. I brisanja iste. I čekanja. Da bude online. Da se online pretvori u typing. Da mobitel uspori, jer se otvara Viber, jer ona te zove. Ali, nije. Pa i dalje čekaš. Pišeš i brišeš. Mobitel i dalje svijetli. Konstantno. I njen isto.
Ponos. Spremni smo skakati iz aviona, ratovati jedni s drugima, živjeti na rubu ako treba, ali ne možemo stisnuti Send. Neću napisati kako je život prekratak da budemo preponosni. Neću napisati ni kako ako nešto osjećaš prema nekome, trebaš to i reći. Svi mi to jako dobro znamo. Kao što znamo i koliko smo smiješni. I koliko sve to nema smisla. Svejedno. Jebeni ponos. Sveli smo život na čekanje, flertanje na lajkanje, a ljubav na smajliće. I stickere, sad po novom. I to pod uvjetom da komuniciramo. Kada je ponos u pitanju, najradije bi ipak bili offline. Da se ne moramo javiti. Da ne moramo prići. Ne prvi. Ne danas.
Razumijem konstataciju "Muško si, javi se prvi". I u moru svih sličnih quoteva iz riznice "Tako se mora", to je jedna od rijetkih s kojima se slažem. Muško si, nazovi ju prvi. I kada god je neki problem u pitanju, stisni zube, progutaj knedlu i nazovi. I kada je ona u krivu, nazovi je. I kada je ona u krivu, ispričaj joj se. Isprika ne znači nužno da si ti u pravu, a ona u krivu, i obrnuto. Isprika znači da ti je do nje stalo više nego do svog ega. Do svađe. Do svih sranja koja vas razdvajaju. Isprika znači: Nema veze, pogriješili smo. Ti si mi važnija. Ti si mi važniji. Mi smo važni. Zajedno. Ne odvojeno. Kažeš jebiga. Kažeš glup sam. Kažeš oprosti. Ali, kažeš nešto. Bilo što. Ne šutiš. Ne čekaš. Za neke stvari u životu čekanje nije vrijedno. Ovo je jedna od tih stvari.
Žensko si, javi se prva. Konstatacija iz riznice "Tako bi isto moglo biti". Koju bih isto mogao razumjeti. Zašto i ne bih? U čemu je razlika? Kad god mi u Inbox stigne poruka neke cure, gotovo svaka započinje ili završava rečenicom: "Nemoj misliti da ti se upucuvam". Uuuu. Neću. Nisam ni mislio. Poruka je još uvijek samo poruka. Ali, što i da mislim da mi se upucavaš? Što je najgore što se može dogoditi?! Koga briga. Sviđa ti se netko – reci mu. Fali ti netko – javi mu se. Neka je jebeni klišej, neka si to pročitala svugdje. Uz quote Merlinke, ovo je najčešći koji sam viđao na svim ženskim profilima. I koja se ponaša u skladu sa time? Točno. Ali, zato kada je riječ o: "Sem sebična, nestrpna in malce negotova. Delam napake, sem podivjana in včasih je z mano težko shajati. A če ne moreš z mano shajati, ko sem v najslabšem stanju, si me prav gotovo ne zaslužiš, ko mi gre najbolje", ne moraš pitati dvaput. Ok, to bi bilo da je Marilyn bila Slovenka. Svejedno, siguran sam da ga razumijete s obzirom da ga sve imate na coveru. Na engleskom, hrvatskom ili slovenskom, istina je da će te pravi muškarac znati podnijeti u bilo kakvom izdanju. I znati zaslužiti. Ali, također je istina i da mu ti moraš pružiti nešto da bi te on htio zaslužiti. Najlakše se izvlačiti na Merlinku i reći ja sam sebična, često griješim, ali... Ma nema ali. Zaboravi na sebičnost. Zaboravi na ponos. Ako te netko zanima – priđi mu. Ako se želiš nekome javiti, javi se. Prva ili druga ili tridesetiprva. Javi se. JAVI SE. Kraj priče.
Muškarci su nesigurna bića. Da, jednako kao i ti. I Merlinka, također. I sam znam nekad biti nesiguran iako sam davno prerastao takve igre. Kako? Jednostavno. Jedno jutro sam se probudio i rekao da me boli k... i da idem glavom kroz zid. Dobro, ne baš tako. Ali, ni puno drugačije. Ako misliš da je teško stisnuti Send, zamisli koliko je tek teško reći Bok. Iako nemam ništa protiv da cure prve prilaze, baš dapače mislim da je to nevjerojatno seksi, povijest nas je učila drugačijem redu. Sve bajke, počevši od pepeljuge pa sve do one sa Julijom Roberts u glavnoj ulozi, imale su jednu zajedničku poveznicu: muškarca koji ženu obara s nogu. On nju. Prvi. Neka je to bajka, neka je to "scenarij inspiriran istinitim događajima", ali činjenice su činjenice. Pepeljuga nije prva prišla princu: zašto misliš da bi djevojka trebala prva prići tebi?! Muško si, princ teško da jesi, ali ne znači da ne možeš biti. Njen barem.
Sjećam se, bili smo vani. Nekoliko frendova i ja. Na šanku, gdje obično i je ekipa kojima ples nije u krvi nego u alkoholu. I promatrali. Što i obično maloprije spomenuta ekipa i radi kada je vani. Iako mislim da nisam toliko loš u plesu, moji jesu. Kada smo ušli, primijetio sam curu koja mi se svidjela. Što sam je duže iz daljine gledao, više mi se sviđala. – Idem do nje – rekao sam svojima. Samo tako. Jedan se počeo smijati, drugi je rekao daj nemoj biti glup, treći je nazdravio i svo troje su mi okrenuli leđa, uz povremeni okret da vide kako se blamiram. Desetak stolova, još jedan šank, puno stolica i još više ljudi trebao sam proći dok sam došao do njenog stola. Izgažen i lagano proliven, stao sam do stola gdje su sjedile njih četiri i rekao: "Bok. Sorry što smetam. Možda će ovo biti skroz glupo od mene, možda i najgluplja stvar koju sam napravio večeras, ali neka. Fakat ste zgodne cure i znam da ću ispasti kreten, ali meni se jako sviđa vaša frendica. Htio bih je 'ukrasti' na nekoliko minuta, ako nije problem. Hoćeš li plesati sa mnom? – just like that. Ne, hoćeš pit' šta? Jer cura nije sponzoruša. Ne, jel ti stari lopov? Jer cura nije maloumna. Ja još manje. I daleko od toga da sam ispao kreten, ali ona me uzela za ruku i mi smo plesali. Valcer na house. Tango na techno. A ona je jedva stajala od smijeha. Ispali smo čudaci. Čudaci koji su se zabavili najbolje tu noć. A nisu se ni znali. Za šank sam se vratio s njenim brojem. –Ajmo svi do njih – rekao je odjednom siguran moj frend. –Ne, nije fora više. Neki trenuci se ne čekaju. Jednostavno se dogode.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
A dogode se zato što ti napraviš da se dogode. Mogao sam je gledati iz daljine i čekati. Do 5. Do fajrunta. I ići doma govoreći kako mi je bilo jebeno vani. Ali ne. Od gledanja nema koristi. Od čekanja još manje. Uostalom, nekako mislim da bih ispao još veći kreten da sam samo stajao i nježno buljio iz daljine. Ali, to je ono što većina vani i radi. Dečki stoje na jednoj strani, nesigurni trebaju li prići. Cure čekaju na drugoj, pitaju se zašto ne prilaze. I dok dečki čekaju da alkohol počne djelovati pa da skupe hrabrosti, netko drugi ih je već zašprehao. I dok one čekaju da oni popiju još jednu i konačno dođu, neke druge su već uzele stvar u svoje ruke i prišle njima. Ali, to se tako ne radi, kažeš ti. Pepeljuga nije prišla princu prva. Da, i? Ne jede se ni tjestenina s kruhom pa ju ja tako jedem. Ne zove se ni Minea, Minea, pa ju opet svi tako zovu. I Optima za sebe kaže da je fer. A nije. Get over it. Radi se onako kako ti kažeš da se radi. Bio on princ, bila ti pepeljuga, sasvim je svejedno. To je samo bajka. Umjesto da čitaš uvijek iste, radije napiši novu. Radije napiši svoju.
One žele isto što i ti. Oni žele to isto. Muško si. Žensko si. Totalno je nebitno. Jer ako samo malo pogledaš na stvari iz drugačije perspektive. Iz drugog kuta. Ako barem na trenutak probaš razmisliti drugačije, shvatit ćeš da možda baš u ovom, istom trenutku negdje sjedi ona. Gleda u laptop, držeći mobitel u ruci. Igrom slučaja ima otvoren Whatsapp i poruku koju je davno napisala. Ali ne i poslala. I čeka. I govori sebi kad bi se bar on javio prvi. Ali, ne zadugo. Jer ja sam lekciju naučio. Neke i otplesao. A kada mi je do nekoga stalo, uvijek se prvi javio.
Sent.
Pssst! Ostale kolumne našeg Deana Pelića pročitajte
ovdje!