I tako, prva stvar koju frajer krene napraviti kad se upušta u potragu, otvori inbox. Nekad je to bilo, nasloni se na šank i promatra. No, stvari su se malo promijenile. Ili nisu baš?! Otvoriš inbox, baciš malo pogled na cure s kojima se čuješ, na listu prijatelja i posvetiš koju minutu proučavajući njihov status veze, nedavne slike, statuse, a vjerujem da sam ja i jedina osoba koja pogleda i stvari pod "About me", odnosno quotove, najdražu muziku, filmove i slično. Traženje sličnosti, odnosno traženje privlačnosti. A kad nađeš neki match, onda i stupiš u kontakt - u ovom slučaju odgovoriš na poruku. Cura je bila simpa, djelovala je pametno, smiješno, zabavno i zainteresirano. Dovoljno za početak.

 

Ona radi, putuje, ima sasvim cool normalno razmišljanje i naišli smo na neke zajedničke točke. – Možemo i izaći kad budeš u Hrvatskoj, kaže. - Može, naravno, kažem ja. - Vodim te na jedno super mjesto, ja sam tamo svako malo... I pošalje link na njenu, kako kaže, trenutno najdražu stvar uz koju se budi i ide na spavanje i pjeva u autu i pleše kad je sama doma i ovo i ono... - Čekaj da poslušam, smijući se otvaram link. A kad ono, koji je ovo k****? Čitam naslov pjesme i izvođača, slušam taj melos i neće pa neće. I ne znam dal da bacim čašu u pod ili da jednostavno poklopim laptop... Teško da će to i meni postat najdraža stvar i da ću na nju "plesati kao da nitko ne gleda". Neće ići. S obzirom da glazba čini dobar dio mog života (i vrlo je bitan čimbenik kada tražiš sličnosti s nekime) shvatio sam, skoro pa prekasno, da njoj omiljena glazba mom uhu nije draga. - Zamisli more, valovito, jako valovito... puše, jako puše... moj val vjetar odnosi daleko na zapad, a tvoj se valovi poprilično istočno. Long story short, nismo na istoj valnoj daljini. – Ma daj, napit ćemo se pa će ti bit sve dobro – kaže. - Nema tog alkohola, srce...

 

Odlučio sam ostaviti moderne načine dopisivanja i blind dejtanja i krenuti onom starom – na šank. Izađem s frendom, stanemo na šank, svatko po cugu i nešto pričamo. Ovaj zvjerinja okolo, vrti se lijevo, desno, oko svoje osi... – Gle ovu... – Što bi joj radio – Uuuu pazi onu... Vrti se on i odjednom lik nestane na par minuta. Nije prošlo ni par minuta, evo ga natrag s nekom trebom. Navlači ju, ova se kiselo smije i miče od njega... Dođe do mene i ni pet, ni šest i šapne mi na uho: "Tvoj frend me gnjavi za broj, ali ja bi ga rađe dala tebi. Uopće ne znam što ti i on radite zajedno vani? Mislim, zašto se uopće družite?" Gledam ju i trudim se ne reći ono prvo što mi je na umu, a to jest: "Tko si ti?" Ona krene sama objašnjavati se, kao da je čula moje pitanje... – Mislim pogledaj mene i pogledaj njega, kaj si on umišlja? – nastavi ona. Zamahne kosom, napući usne i namjesti pogled te nastavi dalje promatrati ljude u klubu (čitaj: nastavlja dalje promatrati tko nju promatra). Dopičnjak, dobra guza, nije loša... Napeta je sve dok ne progovori. No, za jednu vrstu interakcije, nije ni potrebno da govori. Mislim si, je*o bi te ovako glupu, ali strah me da je zarazno. No, u zadnjoj sekundi odlučujem se za suptilniji pristup te joj dam broj mobitela. Naravno, ne svoj. Već prijateljev. Uz opasku, daj mi pošalji poruku da imam tvoj broj. Odlazeći, frend mi govori, gle ona mala mi je već poslala poruku. Bit će nešto, kaže on. - Bit će, frende, sigurno! – smijem se. Da se razumijemo, nisam smjestio frendu, nisam takav, ona mu se sviđa, a ovo je prilika njoj, da ga bolje upozna. A što se njega tiče, nije izbirljiv, tako da je ovo donekle win-win situacija.

 

No, kad bolje razmislim, i nije baš... Upravo zbog takvih kao on koji, da se fino izrazim, karaju sve i svašta, cure poput dotične misle si da su na vrhu. A kad zapravo, pale su i to poprilično pale. I ne bi ih pokupio ni da... jednostavno ne bih.

 

I onda kad već misliš da je gotovo i da nemaš sreće... Pojavi se ona. Zgodna, visoka, brineta... Ne idem još doma, mislim si. Gledam ja nju, gleda ona mene. Totalno moj tip cure. I ja već cijelu priču razradim u glavi, romantika me puca, koljena klecaju (malo samo, od cuge, naravno), razmišljam što reći - što odgovoriti ako ona kaže jedno, što odgovoriti ako ona kaže drugo... Ma zajebi, uzimam čašu i da ću krenut prema njoj, kad eto nje u mom smjeru. Frendice nastave, a ona sjedne za moj stol. Smijemo se.

 

- Pijem šampanjac i mogu ti reći da si mi najzgodniji dečko ovdje – kaže ona. 

- Ma to ti je od šampanjaca – kažem ja. Ja ne pijem šampanjac, ali isto mislim da si najzgodnija ovdje, nastavim. 

- Bili bi mi dobar par. Ti dobro izgledaš. I ja dobro izgledam, barem tako kažu. Znaš koliko frajera trči za mnom, ali mene nitko ne zanima – ona će dalje. 

- Ja sam ti isto nosila revije, ali nije ti to za mene, nastavi ona. Inače gledam ljude u oči dok pričam s njima, ali ova je imala tijelo za popi****, da mi je svako malo pogled padao. Od cuge, naravno.

- Vidjela sam da si bio u Monte Carlu, znaš ja i moje koke kad smo bile zadnji put tamo toliko smo para potrošile, znaš što smo sve kupile i bile smo u onom klubu partijale kad mi je došao neki lik, kao on ima jahtu i da idemo dalje partijat po otocima, ali meni se nije dalo. I ovu torbicu sam tamo kupila, bolje ne pitaj koliko me koštala...

- Nisam ni mislio pitati – mislim si.

- Tamo su svi bili ludi za mnom... kao da nikad nisu vidjeli trebu. Ono, ove moje nisu mogle vjerovati. Kao i ovo ljeto kad sam bila na moru, jer imam ti kuću znaš na moru. I stari mi kupio kabrio i onda ti tak cijelo ljeto šibamo po Jadranu... Ono, savršeno. A van kad izađemo, nikad ne plaćamo cugu, uvijek neki likovi... Kako si dobra, ti si sigurno neki model, nikad nisam vidio ljepšu curu... Zato i kažem, oboje smo zgodni, daj zamisli da smo zajedno kaj bi pričali za nas – smije se i čeka moj odgovor.

 

Ispalo je da mojim prvotnim brigama nije bilo mjesta s obzirom da nisam ni došao do riječi. Moja se čaša ispraznila. Ponoć je odavno otkucala, a ovo definitivno nije bila moja Pepeljuga. Lagano pod cugom, ustanem se i šapnem joj:

- Srećo, nisi ti ništa posebno. A ja... ja sam jako lagan.

 

Pogleda me, uzme šampanjac i svoje skupo dupe kupljeno u, ne znam ni ja više gdje, odvede dalje. Negdje gdje je "ono, savršeno". Ja na svoju stranu, odlazim i razmišljam gdje su nestale normalne cure, neopterećene raznim piz*arijama, sobom i drugima? Cura koja ćete svojim razmišljanjem ostaviti bez teksta i kojoj nećeš dozvoliti da ode tako lako? Izgleda da je izgled danas lako imati, ali što je s pameću? To se ne može kupiti novcem. U tome je problem.

 

Let's call it a night. Ovo nije bila dobra noć. Da sam bar predosjetio.

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje.