MLAĐAHNA 17-godišnja Tina Vukov apsolutno je iznenađenje prve izlučne večeri natjecanja za hrvatsku pjesmu Eurovizije. Uz nju, u finalnu večer Dore iz mlade garde idu Lana Jurčević i girl-rock band Angels.
Čast estradnih veterana više ili manje uspješno obranili su Ivana Banfić, Massimo, Danijela Martinović, Petar Grašo i Magazin.
Trendseteri, špiceri i ostali iz kategorije "vidjeti i biti viđen" razmilili su se po Opatiji, ali prva polufinalna večer očigledno nije bila dovoljan mamac za prošetati unikatnu toaletu ili po mjeri izrađen Porsche, tako da je urednik zabavnog programa Aco Kostadinov na početku priredbe u Kristalnoj dvorani morao zamoliti stidljivije uzvanike da se približe i popune prve redove.
Maja Šuput je za početak polučila sasvim suprotan efekt, jer otvorila je natjecanje tužbalicom "Kad sklopim oči", a čak joj ni crno-bijela odorica za aristokratski lov na divljač nije pomogla.
Magnetic, koji su nastupili drugi pokazali su da će ova Dora, ukoliko se ravnamo po onoj "dan se po jutru poznaje", biti pravi fijasko, jer "Ne mogu lagati" djelce je koje u noćne more priziva najgore poskočice iz mračne prve polovice hrvatskog dancea 90-ih.
Renata Končić, (ne)poznata pod imenom Minea, ponudila nam je standardno neuvjerljivu skladbicu kakvima njezin repertoar obiluje, ali se mora priznati da je barem došla do "skladbe tranzicije" koja od "Vrabaca i komaraca" vodi do toga da njena karijera doista "postane prah".
Trio fantastikus pripremio je teren za iznenađenje godine; vice-maturanticu Tinu Vukov, čija je izvedba "Il treno per Genova" u više navrata prekidana pljeskom, ne samo zato što se radi o domaćoj curi, nego što je ova krhka djevojčica bila melem za uši nakon humpa-cumpanja i tegobnih tužbalica kojima smo dotad bili izloženi. Naslov i refren pjesme nisu fiumansko ulizivanje Talijanima, nego dopadljiva, mada malo nevješto ukomponirana hrvatsko-talijanska pjesma.
Čovjek se doista mora truditi da bi mu ekipa iz En Face bila antipatična, ali se bez imalo truda mora priznati da se radi o rijetko bezličnoj družini. "Čuvaj nas" je zgodna kao napjev za uspavljivanje nejači, ali nikako kao song koji bi nas natjerao da gledajući Eurosong grizemo nokte. Davno ugasli "Hard Metal" je tamo 1994 pisao: "Ako su Laufer hrvatski Pearl Jam, onda su En Face hrvatski Lemonheadsi". Prije bih ih usporedio sa novovjekom neiritantnom replikom "Zvone i Bohema", jer kao oni Igoru Štimcu, tako i Riječani svoj jedini hit mogu zahvaliti gostu; Damiru Urbanu.
Andreja Čubrić je odgudila najzaboravljiviju pjesmu "Onako kako volim", baš onako kako ne volimo; pretenciozno, sa krajnje nepotrebnim vokalnim egzibicijama, kojima su vokali u njenim stihovima odlazili sve do vrha Učke i stropoštavali se natrag na nevine slušateljske uši.
Sandiju najprije treba izrazit zahvalnost što je zmeđu brojnih gaža po Republici srpskoj i crnogorskom primorju uopće našao vremena za "uveseliti" nas nastupom na Dori.
Ženski Rafo, tj. Emina Arapović me uvijek rastuži jer naprosto ne želim reći ništa loše o kaštelanskim metalcima i metalkama koje simpatiziram. Emina pak, sa svojim imidžem groupie metal djevojke koja 89 čeka ispred tour busa da se pojavi James Hetfield i stihovima koji kao da su ispali iz spomenara učenice 7b sa literarnim pretenzijama tu baš ništa ne pomaže. Emini bi bilo pametnije, da prestane raditi grimase vamp domine i nađe par srodnih djevojaka, kao što su one iz banda Angels i postane "Party djevojka".
Zabavna i dozirano žestoka kombinacija Pink i "Vixxen", ženskog metal banda iz 80-ih, trgla je publiku iz nezainteresiranosti. Čak su i starije gospođe u publici počele pocupkivati na gitarističko-himnični pjesmuljak, koji će zasigurno postati favorit na tulumima rockerica-pučkoškolki koje su tek počele otkrivati draži bambusa. Držim fige "Party djevojkama", nastalima u majstorskoj radionici Marka Tomasovića, poznatog predsjednika žirija Zlatnog mikrofona Novog Zagreba.
Zaludu Mariji Husar glazba estradnog maga Mira Buljana, tekst Sevine super prijateljice Sandre Sagene, aranžman Baby Dooksa i styling Snjeguljice, kad nema pjesmu!
Lana Jurčević je ponudila najbolji recept za uspjeh na natjecanjima ovakvog tipa: zanatski dio povjeriti vrhunskim profesionalcima, a to Milana Vlaović i Ante Pecotić svakako jesu, pjesmu napraviti za ciljanu publiku (tinejdžersko-djevojčičastu) i sve to zapapriti neupitnim mladenačkim rasplesanim seksipilom.
"Rođen sam da činim greške", katarzično će Massimo na početku pjesme "Tu na mojim rukama". Ova pjesma je definitivno jedna od grešaka. Šteta, jer uskrsli Massimo je kao stvoren za hrvatskog Johnny Logana.
Ivana je Banfić sve karte bacila na Doru; odlične plesačice izvode koreografije poput onih iz "Tigra i zmaja" i "Kuće letećih bodeža", dok I Bee u rimskoj haljini izgleda bolje no ikad. "Kad se sklope kazaljke" jedna je od njenih najboljih skladbi u kojoj ima svega; od Calypsa i trubica do Slavonije.
Petar Grašo i Magazin baš ničim nisu zaslužili ovako lagan prolazak u finale, tako da "Tonika", estradni pandan obitelji Gambino, samo zahvaljujući lošoj konkurenciji i statusu institucije, dođe, vidi i pobjedi.
Danijela Martinović očigledno ima velike planove sa "Očima od safira". Đorđe Novković potpisuje tekst i glazbu, a kao što je znano, Danijela je zbog uspjeha na Dori, privremeno iz ložnice istjerala konkurenta Petra Grašu. Promjena imidža je također evidentna, jer vrckava Danijela ubacila je elemente prilično eksplicitne erotičnosti sa razgolićenim plesačima.
>>> Ostale fotografije s prve polufinalne večeri možete pogledati ovdje
Zvonimir Alač
Foto: Dragan Predojević