Pročitajte priču o zlatnom poklonu

M.P.K.

10:13, 29. prosinca 2016.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Foto: 123rf

OVO vrijeme jednostavno zahtijeva zahvalnost za male stvari. To bi trebala biti bit ovih dana - zahvalnost za male stvari koju čini se najbolje poznaju upravo mala djeca koja sve znaju jer shvaćaju, a opet su dovoljno djeca da ostanu iskreni i otvoreni u svojim namjerama.

Neka vam dani budu ispunjeni toplinom, ljubavlju, uživanjem, osobnim rastom i inspiracijom.

Jednom davno živio je jedan čovjek koji je naporno radio da prehrani svoju obitelj. Jedne godine, koji dan prije Božića, strašno se naljutio na svoju petogodišnju kćer jer je potrošila cijeli komad skupocjenog zlatnog ukrasnog papira u koji je umotala običnu kutiju za cipele i stavila je pod bor.

U trenutku ga je shrvala tuga jer nisu imali novaca čak ni za drugi papir. To ga je još više pogodilo na ove dane kada je i inače uvijek bio sjetan i frustriran zbog neimaštine.

"Od kud li joj samo novci da kupi to što je stavila u kutija?" , pitao se. Na kraju je ostavio i kutiju i papir i otišao na spavanje tužan i nemoćan.

No, drugo jutro probudila ga je njegova mala kćerkica s ozarenim osmjehom i kutijom umotanom u zlatni papir. "Tata ovo je za tebe", rekla je.

U tom mu je trenutku bilo silno žao što se ranije izderao na nju. Ona je samo pokušala ocu pokloniti nešto, no kada je otvorio kutiju i ustanovio da je ona potpuno prazna, opet ga je savladala srdžba. "Potrošila si cijeli papir na ništa. Ako nekome nešto poklanjaš onda tu nešto mora biti. Moraš pokloniti nešto, ponovio joj je otac." , tužan, ljut, razočaran u poklonu i u sebi.

"Ali tata, ta kutija nije prazna" rekla je djevojčica dok joj se tuga skupljala u očima - ja sam cijelu godinu u kutiju spremala svoje poljupce tebi sve dok je nisam napunila i dobro zatvorila da ti ih poklonim za Božić".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Otac je bio shrvan do kraja. Obgrlio ju je i čvrst, čvrsto stisnuo uz sebe. Doista - nije mu mogla pokloniti ništa veće od toga.

Uskoro zatim, malena je djevojčica umrla, a još se danas priča o čovjeku koji je cijeli svoj život čuvao jednu zlatnu kutiju. Kada god mu je bilo teško, kada god su ga zarobili problemi, kada je osjetio tugu, on je posezao za zlatnom kutijom ne bi li iz nje izvukao jedan poljubac svoje divne kćeri.

I danas vjerojatno ima mnogo ljudi na ovom svijetu koji su s vremenom postali vlasnici sličnih kutija, zlatnih ili zelenih, kutija punih bezuvjetne ljubavi i poljubaca naše djece, prijatelji, obitelji. I to je najvrjednija imovina koju će ikada posjedovati.

Ukoliko se slažete s ovim, podijelite i vi pokoji imaginaran poljubac ovom predivnom inspirativnom pričom.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?