KARIJERA Stevena Soderbergha posljednjih godina odaje dojam prilično neočekivan zs filmaša koji je bio mezimac kritike i "umjetnički" orijentiranog dijela publike. Njegovi komercijalni filmovi su daleko pamtljiviji i uspješniji od onih u kojima koristi veću kreativnu slobodu kako bi eksperimentirao s razbijanjem današnjih holivudskih konvencija. Posljednji takav slučaj je "Dobri Nijemac", triler s povijesnom tematikom zamišljen kao posveta klasicima Starog Hollywooda.

Radnja filma, temeljenog na romanu Josepha Kanona, se događa u srpnju 1945. godine u Berlinu, nedugo što je taj grad zauzela Crvena armija i tako okončala drugi svjetski rat u Europi. Dok u obližnjem Pottsdamu Staljin, Churchill i Truman dogovaraju konačni obračun s Japanom, američki novinar Jake Geismer (Clooney) dolazi kako bi pratio konferenciju, ali ga daleko više počne zanimati Lena Brandt (Blanchett), Berlinčanka koja je prije rata radila za njegovo berlinsko dopisništvo i s kojom je imao žestoku romansu. Ispostavi se da Brandt danas zarađuje za život kao prostitutka, odnosno djevojka desetnika Tullyja (Maguirea), mladog američkog vojnika koji se nastoji na brzinu obogatiti na crnoj burzi. To što je Tully dodijeljen kao službeni vozač Geismeru je najmanji problem, jer se ispostavi da su on i Lena upetljani u opasnu igru u kojoj sudjeluju Sovjeti, bivši nacisti i beskrupulozni američki obavještajci.

Dugo bi trebalo vremena da se nabroje svi filmovi koji na ovaj ili onaj način citiraju Curtizovu "Casablancu", vjerojatno najpoznatiji od svih filmova iz Zlatnog doba Hollywooda, ali je malo njih koji to čine tako dosljedno kao Soderberghov "Dobri Nijemac". Soderbergh se nije zadovoljio samo sadržajem, likovima i atmosferom koji podsjećaju na Curtizov klasik, nego je film snimio i tehnikama koje su se koristile 1940-ih. Tako je film crno-bijeli, umjesto autentičnih lokacija se koriste kulise i "Warnerovi" studiji, a glazba Thomasa Newmana nastoji što je moguće više sličiti glazbi Maxa Steinera.

Dok na početku taj postupak, barem filmofilima, izgleda zanimljiv, vrlo uskoro se pokaže kako je u pitanju ništa drugo do eksperiment, odnosno kako je Soderberghu forma bila daleko važnija od slabašnog sadržaja. Neumitne usporedbe s "Casablancom" su još poraznije po "Dobrog Nijemca", s obzirom da Clooney nema ni "k" od karizme jednog Bogarta, a da je Tobey Maguire promašio svoju ulogu. Još više iritira daleko mračniji i depresivniji ugođaj filma, koji je primjereniji "Trećem čovjeku", još jednom velikom filmu iz istog doba, ali sasvim različitom od kanona Starog Hollywooda.

Soderbergh je svoju ideju dodatno kompromitirao i time što gledateljima itekako budu oči i uši prostački rječnik, eksplicitno nasilje i seks – sadržaji zbog kojih je teško prihvatiti iluziju da je riječ o holivudskom klasiku. Istovremeno je zbog očito umjetnog okoliša u kome se kreću likovi razbijena iluzija da je riječ o autentičnom prikazu Berlina 1940-ih. Tako se može reći da je "Dobri Nijemac" potpuno promašio i u konceptualnom smislu.

Ono što je možda najveće razočaranje "Dobrog Nijemca" jest spoznaja kako Hollywood više nije u stanju praviti velike filmove kakve je nekad mogao, usprkos svih tehničkih resursa, pa i filmaša iza kojih ipak stoji nekakva reputacija.

uloge: George Clooney, Cate Blanchett, Tobey Maguire, Beau Bridges, Leland Orser

režija: Steven Soderbergh

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2006.

trajanje: 105 '

OCJENA: 2/10

Dragan Antulov