Foto: Sanjin Strukić/Pixsell

Laptop koji on ima vrijedan je oko 8000 kuna, dok njegovi konkurenti na najvišem nivou raspolažu s računalima vrijednima i do 100.000 kuna. Ruskim šahistima jednom prilikom je čak i vojska ponudila svoje resurse kako bi se što bolje pripremili za natjecanja, a zadnjih godina čak i "uvoze" šahiste i šahistice iz Ukrajine.

Godišnji troškovi za vrhunskog igrača, koji uključuju plaćanje trenera i svih drugih troškova, iznose oko 500.000 kuna. Budžet Hrvatskog šahovskog saveza je dva milijuna kuna i nema nikakve šanse da u toj mjeri financira Ivanove potrebe. HOO ne može previše napraviti jer prema pravilnicima ne može financirati strane trenere bez kojih se Ivan ne može adekvatno šahovski razvijati.

“Nadam se da će u budućnosti i Savez i HOO imati više sluha. Ne bih želio zvučati umišljeno, ali ja sam s 18 godina postao najmlađi velemajstor u hrvatskoj povijesti, a od 20. godine sam naš najbolji igrač. Bez minimalnih uvjeta teško je napredovati. Radi li Savez nešto po tom pitanju? Ne znam, nadam se. To morate njih pitati… Sav novac od nagradnog fonda koji zaradim moram ulagati dalje u sebe”, rekao je Ivan.

Prije dvije godine na šahovskoj olimpijadi pobijedio je najboljeg svjetskog šahista Magnusa Carlsena. Godinu dana kasnije s njim je remizirao, a trenutačno je oko 55. mjesta na ljestvici FIDE. Na pragu je ulaska u klub igrača s 2700 bodova, što se smatra golemim uspjehom.

“Carlsena sam pomeo! Bio sam strašno uzbuđen prije tog meča, ali sam igrao bez greške. Da bih došao do kluba 2700, moram igrati s boljim igračima na jačim turnirima. No zasad mi je glavni plan dobro se pripremiti za Svjetsku kup sljedeće godine u Rusiji. Za dugoročni rezultat trebat će mi bolji, strani treneri”, kaže Šarić.

Do ovog rezultata došao je praktički potpuno sam. Zna da je dobar, ali dugoročno ovako prepušten sam sebi ne može ostvariti golemi potencijal koji ima. Prije deset godina bio je svjetski juniorski prvak, a osvojio je i juniorski EP.

“Šahom sam se počeo baviti s pet godina. Tata je isto igrao pa me odveo u klub i dosta brzo se vidjelo da ima nešto u meni, da sam talentiran. Rano sam počeo pobjeđivati starije dječake od sebe, a negdje s 18 godina sam odlučio da ću se profesionalno baviti šahom. Može se od njega živjeti, ali se njime moraš stalno baviti. Nije vam to kao ‘klasični’ sportovi u kojima se ti ispušeš i onda si kao nov. Šah strašno umara, igraš i analiziraš šest, sedam sati dnevno i to je jako teško. Moram se nekad odmoriti dan, dva jer bih inače poludio”, kaže Ivan čija kćerkica Roza (8) također igra šah, kao i mama i tata.

Njegova priča klasična je hrvatska priča “malih” sportova. Muče se, krpaju kraj s krajem i onda kad dođe neki veliki rezultat pune su ih novine i televizije. “Zanimljivi” su tih tjedan, dva dana, a onda opet utonu u zaborav do nekog novog megauspjeha. Kako stvari stoje s Ivanom, moglo bi ih biti jako puno. Samo ako ga se netko na vrijeme sjeti...