GLUMAČKI, filmski i scenaristički debakl koji nam je podarila ekipa "Duhova Sarajeva", dugo očekivanog "filma u kojem glumi Severina" je teško opisati. Jednostavno, radi se o jednom od najgorih dugometražnih ostvarenja od raspada Jugoslavije, na razini s hrvatskim užasima "Nausikaja" i "Posljednja volja" ili srpskim precijenjenostima tipa "Mi nismo anđeli" ili "Policajac sa Petlovog brda".
"Duhovi Sarajeva" su u Hrvatsku došli nakon trijumfalne praizvedbe u Sarajevu, koju je u prepunoj Zetri pozdravilo točno 7200 ljudi, izvijestili su nas distributeri filma o "najvećoj premijeri u povijesti Balkana".
Isklišeizirana posveta svetim i općim mjestima kao što su "Sarajevo", "sarajevski humor", koji je u Janjićevoj (Tref) i Bešlagićevoj (Pik) izvedbi prije tumor, "prijateljstvo", "ljubav" je okrunjena nebulozno ukomponiranom spiritualnom komponentom filma: dok dvojac kartaških nadimaka "sanja obnovu žičare na Bistriku koja je srušena u ratu, u žičari svoju vječnu igru igraju Duhovi Sarajeva".
Oni jesu Anđeli
U živote Pika i Trefa ulazi "anđeo u ženskom obliku", studentica iz Splita, Olja (Severina), koja je u grad došla "Olimpik expressom" u potrazi za bratom po očevom naputku, koji joj je na samrti priznao o švrljanju Sarajevom (upravo za vrijeme Olimpijade).
Početak filma ne sluti na katastrofu, nego dapače, na korektnu i nepretencioznu romantičnu komedijicu, jer Severinin dolazak na sarajevski kolodvor je celuloidna preslika pjesme "Djevojka sa sela":
Jednog jutra krenula sam u veliki svijet
Skupila sam svoje snove i u duši cvijet
Na stanici čekali su prvi rođaci
Sivo nebo, tuđi koraci
Vidjela sam svjetla grada, dobro i zlo
Svi su kao prijatelji, al' hvala im za to
Ja sam neka druga vrsta, ja bi iskreno
U meni je srce ostalo
Ništa bez Kuste
Kao što je i red u kinematografiji zemlje koja će se zauvijek pozivati na one koji su je proslavili, tako i u ovom djelu nalazimo na nekoliko naklona Kusturici i Tanoviću: spominju se nagrađivani režiseri koji i nakon svjetske slave ostanu isti prema svom gradu i sugrađanima, a kao što se Kustini Cigani iz Gorice telekinetičkim i džeparoškim vještinama snalaze po Milanu, tako i Radonićevi mangupi sa Bistrika sredstva za obnovu žičare sređuju na sličan način; pljačkajući po Italiji, ali na tako "simpatičan" i "smiješan" način.
Međutim ubrzo sve ode kvragu, ali ako se ipak odlučite pogledati film do kraja, spremite se na neviđeno Severinino "šmiranje", rupe u priči, nelogičnosti nepodnošljive čak i za ovako lagan filmski žanr, amatersku glumu cijelog ansambla, koja ne dokazuje da su Enes Bešlagić i Davor Janjić loši glumci, nego kako je Dejan Radonić redatelj ispod razine na koju je vjerojatno pretendirao, jer kada vam se u u ansamblu nalaze najveća pjevačka i komedijaška zvijezda Balkana, potpomognuti rutinerom koji je prije dvadesetak godina igrao u jugoslavenskim blockbusterima, film nikako ne bi smio izgledati kao "Duhovi Sarajeva".
Posveta nedostojna Sarajeva
Ustvari, jedino što je u filmu zanatski napravljeno korektno je fotografija Bote Nikolića, koji je lijepo oslikao Sarajevo, ali to i nije bio posebno težak zadatak jer se radi o panoramskim kadrovima.
Na kraju je film ispao tako kako je ispao, pa je Radonić samo formalno režiser, a u stvarnosti je film na ponos koproducenata Seve, portira Šemse i Janjića koji su omogućili da uopće bude zgotovljen tako što su kao zalog da će biti isplaćeni predali beta kasete bez kojih se film nije mogao montirati. Također se dvije godine čekalo da film krene u distribuciju, a odbijen je zahtjev za njegovim predstavljanjem na prošlogodišnjem Sarajevo film festivalu.
Strah od nastavka
Nevješto sklepani kraj filma sugerira mogućnost da ovo (ne)djelo dobije nastavak, ali mislimo da je strah od nečega takvog neopravdan, jer otvoreni "rasplet" je ipak posljedica financijskih i idejnih manjkavosti, a ne dramaturškog usmjerenja priče.
Što se tiče glavne junakinje, čekamo što će kada pogledaju film sa "anđeoskom" Severinom reći oni što su na sva usta hvalili njene izvedbe u "Karolini riječkoj", "Glembajevima" i "Čekajući svog čovika", jer nastupima u "Duhovima Sarajeva", zavrijedila je balkansku "Zlatnu kajsiju".
Seve Balkanale, zamijeni Brenu!
Od srca joj predlažemo da umjesto introspektivnih monodrama, Krležijada i ostvarenja kao što su "Duhovi", krene utabanim stopama svoje prethodnice Fahrete Jahić i snimi recentnu verziju Brenine trilogije, jer njeni na sat i pol razvučeni spotovi su punili kina mnogo više nego što će to ovom filmu poći za rukom.
Umjesto Nikole Koje i Dragana Bjelogrlića, sada bi joj sekundirali Sergej Trifunović i Leon Lučev, dok bi "Jugoslavenku" nakon Alena Islamovića, Vlade Kalembera i Danijela Popovića mogao otpjevati trio "Kad bih bio Bijelo Dugme".
Zvonko Alač
Foto: duhovisarajeva.co.ba