Foto: Index

NA 20. KONGRESU Europskog antropološkog društva koje se ovih dana održavalo u Hrvatskoj gostovali su i govorili brojni znanstvenici svjetskog glasa. Jedan od najistaknutijih među njima, švedski biolog Svante Pääbo, koji je stekao svjetsku slavu jer je sa svojim timom s Instituta za evolucijsku antropologiju Max Planck prvi dekodirao genom neandertalaca, za Index je odgovorio na brojna pitanja o svojem istraživačkom radu - od toga zašto ima toliko Hrvata u svojem timu, preko toga što ga pokreće u istraživanjima neandertalaca, do toga koji je značaj hrvatskih nalazišta u tom smislu.

HRVATSKI ZNANSTVENICI SU ODLIČNI

U vašem timu na Institutu Max Planck radi više hrvatskih znanstvenika. Zašto? Je li to samo zato što su vam nalazi u našoj Vindiji bili ključni za dešifriranje genoma neandertalaca, ili postoje neki jači razlozi?

Da, imamo čak troje ljudi iz Hrvatske koji rade u našoj grupi: Tomislav Maričić koji radi na analizi funkcionalnih razlika između našeg i neandertalskog genoma; s nama je i Mateja Hajdinjak, koja radi s kasnim neandertalcima koji su se mogli sresti i razmnožavati sa suvremenim ljudima, a tu je također i Petra Korlević koja unapređuje metode za izdvajanje DNA - dizajnira metode za povećavanje količina DNA koje se dobivaju iz kostiju i za smanjivanje količina kontaminacije. Ponekad se i sam pitam zašto imamo toliko ljudi iz Hrvatske. Dio odgovora vjerojatno je u tome da su oni čuli jedni za druge, pa nam dolaze. No također nam se čini da je obrazovanje u tom području ovdje izuzetno dobro. Jako smo impresionirani studentima koji nam dolaze iz Hrvatske. Čini se da obrazovni sustav ovdje jako dobro funkcionira.

GENI ZA DIJABETES, DEPRESIJU, ČIR, ALERGIJE

Što se novoga događa u vašem području? Započeli ste istraživanja nalaza denisovaca, praljudi čiji su ostaci pronađeni prije nekoliko godina u špilji Denisova u Rusiji. Istraživali ste njihove interakcije i miješanje s europskim neandertalcima i s Homo sapiensom. Dokle ste stigli?

Jedna stvar koja se dogodila od 2010. kada smo prvi put otkrili denisovce i prvi put sekvencirali genom neandertalaca iz Vindije jest da smo do danas uspjeli reproducirati genome visoke kvalitete i jednih i drugih. Sada, kada imamo genome visoke kvalitete, koja je praktički jednaka onoj koju imamo od ljudi koji danas žive, možemo početi mnogo detaljnije istraživati kako su oni pridonijeli genetici suvremenih ljudi i kako su bili međusobno povezani. Gotovo svaki mjesec, kako stručnjaci istražuju medicinsku genetiku ljudi i nalaze gene koji su u podlozi različitih bolesti ili koji štite od nekih drugih, mi sve više uspoređujemo te gene s genima neandertalaca i denisovaca. Na taj način otkrivamo sve više varijanti gena koje smo naslijedili od neandertalaca, a koji utječu na našu osjetljivost na određene bolesti. Primjerice, postoji jedna uobičajena varijanta gena koja povećava sklonost dijabetesu u Aziji, a koja dolazi od neandertalaca. Oko 25% ljudi u Kini nosi tu varijantu (u prosjeku svaki čovjek ima između 1 i 4% neandertalskih gena op.a.). Također postoji varijanta za receptore na stanicama koja nam pomaže da se borimo s bakterijskim infekcijama koja dolazi od neandertalaca i denisovaca, a ona nas čini otpornijima na bakteriju Helicobacter pylori koja može uzrokovati čir na želucu i dvanaestercu. Dakle, ako imate tu varijantu, onda je vjerojatnost da ćete oboljeti od ulkusa manja. No ista varijanta istovremeno povećava sklonost alergijama. Neki neandertalski geni također su povezani s depresijom. Zanimljivo je da geni koje smo naslijedili od neandertalaca još i danas utječu na naše živote. Naravno, te varijante gena danas djeluju na određeni način na suvremene ljude. Mi ne znamo kako su djelovale u davna vremena kada su živjeli neandertalci. Naime, na organizam ne utječe samo jedan gen već više njih. Primjerice, s neandertalcima dijelimo gen povezan s dijabetesom 2. Ta bolest razvit će se ako jedemo jako puno kalorične hrane. No ova ista varijanta gena mogla je biti korisna neandertalcima u dugim razdobljima nestašice i gladi. Dakle, većina bolesti rezultat je interakcije varijante određenog gena i okoliša. Kada se okoliš promijeni, neki gen koji je bio koristan može postati štetan.

Kako ste sami rekli, bolesti s genskom podlogom obično uzrokuje cijeli niz gena, a ne samo jedan. Što mislite hoće li se takve bolesti moći uspješno liječiti budući da ne možemo identificirati jedan mutirani gen odgovoran za bolest, izbrisati ga ili zamijeniti i očekivati izlječenje?

Kroz razumijevanje metaboličkih mehanizama koji djeluju u određenoj bolesti možda ćemo moći do rješenja. Možda ne samo kroz lijekove već i kroz promjene u okolišu, u prehrani, načinu života i slično.

Što je glavni pokretač vašeg rada na genetici neandertalaca – potraga za genima povezanim s bolestima ili znatiželja?

Naravno, naš rad pokreće želja da upoznamo našu povijest. No nuspojava je da otkrivamo i takve gene. Primjerice o autizmu danas znamo jako malo. On utječe na nešto vrlo specifično ljudsko u našoj psihologiji, u našim kognitivnim sposobnostima da shvatimo namjere drugih i da manipuliramo njima. To se pojavilo kod suvremenih ljudi. Mi se nadamo da ćemo proučavanjem varijanti koje su karakteristično ljudske, kojih nije bilo kod neandertalaca, neizravno moći bolje shvatiti i autizam. Mislim da usporedba s neandertalcima može biti jako važna za naše bolje razumijevanje nedavnih evolucijskih pojava kao što su naša hiperdruštvenost ili lingvističke sposobnosti.

JEZIK NEANDERTALACA

Neki naši znanstvenici smatraju da su neandertalci, uz razvijene složene kognitivne sposobnosti i sposobnosti simboličkog mišljenja, koje se, među ostalim, očituju u njihovoj umjetnosti, također imali i sposobnost govora. Što o tome kažu geni?

Mi ne znamo. Posebno smo istraživali jedan gen povezan s lingvističkim sposobnostima - faktor transkripcije FOXP2. Ako se usporedimo s čovjekolikim majmunima, oni imaju dvije drugačije aminokiseline u njemu. Mi znamo da su te razlike važne. Primjerice, ako te aminokiseline promijenimo kod miševa, oni će moći vokalizirati nešto drugačije i moći će bolje naučiti neke motoričke zadatke. A te dvije kiseline povezane s artikulacijom dijelimo s neandertalcima; one su prisutne i kod njih. No s druge strane također postoji regulatorna promjena u tom genu koju je otkrio Maričić, koju dijele svi suvremeni ljudi, a koju neandertalci nisu imali. Ja sam siguran da su neandertalci imali sposobnost vokalne komunikacije. No ne znam jesu li imali tek drugu vrstu jezika koju bismo mogli naučiti u školi ili su ipak imali neku bitno drugačiju vrstu glasovne komunikacije koju bi nama bilo teško savladati.

Na temelju analize gena ljudi, denisovaca i neandertalaca kakvu sliku dobivamo o njihovom kretanju i međusobnim interakcijama?

Moderni ljudi počeli su se širiti iz Afrike prije nekih 60 do 70 tisuća godina. Danas znamo da smo u Europi imali neandertalce, imali smo njihove daleke rođake u Aziji denisovce, znamo da su se denisovci i neandertalci međusobno miješali i razmjenjivali gene, a paleontologija nam govori da su tu bile i druge skupine, primjerice hobiti, odnosno Homo floresiensis iz Indonezije, te da je vjerojatno bilo i nekih drugih vrsta u Kini koje tek treba otkriti. Trenutno imamo puno fosila iz Kine koje je teško klasificirati. Dakle, postojale su brojne skupine koje su se međusobno mogle razmnožavati, međutim, zapanjuje je da su do negdje prije 40-ak tisuća godina sve te druge vrste nestale. To je jedinstveno u cijeloj našoj povijesti, da smo zadnjih 40.000 godina jedina ljudska vrsta, da smo usamljeni.

KLONIRANJE – DA ILI NE?

Kako ljudi dekodiraju genome izumrlih organizama, tako se povremeno javljaju i ideje o mogućnosti da se neki od njih kloniraju i vrate u život kao u Jurskom parku. Kako gledate na takvu mogućnost kloniranja neandertalaca – je li to moguće znanstveno i prihvatljivo etički?

Kratak odgovor bio bi – Ne i Ne. (smijeh) Klonirati neandertalce tehnički bi bilo neizvedivo. Mada imamo tehniku modificiranja ljudskog embrija na različite načine, prava istina je da mi ne poznajemo neandertalski genom u cijelosti. Znamo samo oko 75 posto njihova genoma u kraćim fragmentima. Vjerojatno nećemo nikada moći rekonstruirati cijeli genom neandertalaca. Što se tiče etičke perspektive, naravno, nikada ne bismo ni pomišljali na to da rekonstruiramo ljudsko biće s osjećajima i samosvijesti tek iz puke znatiželje. To bi bilo nepojmljivo. Eventualno bismo mogli ugraditi neke njihove gene u stanice miševa ili u stanice tkiva mozga u razvoju u laboratoriju.


PRIJESTOLNICA NEANDERTALACA

Zašto su ostaci iz Vindije bili toliko važni za vaš rad na rekonstrukciji genoma neandertalaca?

Kada smo 2008. počeli tražiti najbolje arheološko nalazište za genom neandertalaca, imali smo sreću da smo surađivali s HAZU i s Institutom za antropologiju u Hrvatskoj koji je imao uzorke iz Vindije. Njihova očuvanost je izuzetna u usporedbi s ostalim nalazištima u Europi jer su vrlo mladi. Zahvaljujući njima uspjeli smo sastaviti prvi uzorak genoma neandertalaca, a potom nedavno i novi visoke kvalitete. Hrvatska je doista izuzetno važno mjesto što se tiče neandertalaca jer imate i nalazište u Krapini na kojem je pronađena najbogatija kolekcija kostiju na temelju koje možemo istraživati njihovu morfologiju. Osim toga imate i Vindiju, najbogatije nalazište u smislu očuvanog materijala za izdvajanje genoma.

Mislite li da bismo to ovdje trebali koristiti u svrhu razvoja arheološkog turizma, primjerice uz slogan: 'Dođite u Hrvatsku, najneandertalskiju zemlju svijeta?'

Da. Već  sada imate krasan, vrlo posjećen muzej u Krapini. Mislim da biste možda stvarno trebali razmisliti o nekoj reklami tipa: 'Dođite u Hrvatsku, svjetsku prijestolnicu neandertalaca!' (opet smijeh, naravno)