Foto: JLP
POSTOJE dva načina na koji možete gledati na posljednji ispraćaj pop ikone Michaela Jacksona. S jedne strane riječ je o ispraćaju kakav zvijezda njegova kalibra i zaslužuje. Tisuće uplakanih obožavatelja sjatilo se kao da je riječ o posljednjem koncertu jednog od najvećih izvođača u posljednjih 60 godina. I pozdravili su ga na način na koji najbolje znaju. Uz puno suza, glazbe i plesa zauvijek su se pozdravili sa čovjekom koji im je na ovaj ili onaj način promijenio život. U tome zaista nema ničeg što bi dovodili u pitanje jer vjerojatno su upravo ti, najvjerniji obožavatelji oni koji su njegovu karijeru pratili kroz prizmu onoga što je stvarao, a ne onoga što su o njemu stvorili mediji.
No, postoji i druga strana kovanice. Postoji nešto što je nakon cijelog tog cirkusa ostavilo "loš okus u ustima". U periodu nakon njegove smrti, novine i portali bili su pretrpani patetičnim tekstovima koji su posrnulog izvođača uzdizali u nebesa kao da mjesecima prije toga na njega nisu gledali kao na "nekad velikog", a sada samo "velikog pedofila". Odjednom je nastupila fingirana amnezija jer mrtvima se, ako to podiže nakladu, i pedofilija oprašta. Upravo ti i takvi mediji koji su najzaslužniji za pretvaranje ekscentrika u čudaka s apetitom za "mlado meso" odjednom su postali najveći zagovornici "velikog umjetnika".
I naravno da je njihov posao izvještavati neovisno o tome dirao Jackson svoje ili dječje međunožje, ali stvari su nakon samo nekoliko dana potpuno izmakle kontroli i odjednom smo bili preplavljeni "uljudbenim cmizdrenjem" koje je djelovalo tako lažno jer svi znamo da bi se sve istom tom brzinom moglo pretvoriti u naslove tipa "Wacko Jacko opet šlatao bolesnu djecu" da je srčani udar kojim slučajem završio oporavkom. Na isti će način tjednima kasnije, kada se suze osuše, a broj downloada padne, iskopati neku neprovjerenu prljavštinu o pokojniku i servirati je na naslovnicama kao činjenicu jer tračevi o mrtvima kuju se kada je leš još uvijek neraspadnut. S vremenom smo to počeli nazivati "profesionalizam".
Hepening za kojim su se otimale sve televizijske kuće
Ipak, "lešinarenje" je kulminiralo prijenosom sprovoda koje se pretvorilo u TV spektakl bez premca. Hepening za kojim su se otimale sve televizijske kuće. A place to be. Svojevrsni "who`s who of boo-hoo". Veliko okupljanje suradnika, prijatelja, obožavatelja, rodbine, ali i onih koji su se njegovom karijerom okoristili na više, manje i nimalo dobronamjeran način.
No, u kontekstu medija radilo se o posljednjem velikom hranjenju karijerom koja im je svih ovih godina dala tako mnogo materijala. Smrt zarobljena između reklama velikih proizvođača sokova, automobila i ženskih proizvoda. "Budite suhe", a onda povratak na sprovod.
I ovo nije ništa novo. Takve su se stvari događale prije, a događat će se i sa svakim "velikanom" kojeg su mediji u stanju stvoriti i razoriti, ali upravo su ovakvi trenuci podsjetnik koliko taj posao ponekad može biti ogavan. Da je u cijeli cirkus uključen i neki "modni mačak" koji bi komentirao pokojnikov "outfit" na putu za vječna lovišta, stvari bi doživjele svoj apsolutni vrhunac jer ipak, "micek, nemreš zauvijek otić` obučen u tu groznu passe kombinaciju". Na kraju, sve smo to vremenom prihvatili kao najnormalniju pojavu jer "tak` ti je to".
Na kraju ostaje spoznaja da je smrt zvijezda prozaični spektakl poput šetnje po crvenom tepihu, ispadanja nikad viđene bradavice ili umakanje ruku u svježi cement, ali nekima se s tim teže pomiriti iako je riječ o "najnormalnijoj pojavi".
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje