Foto: JLP; osvrt Adnana Džonlića u cijelosti i bez izmjena prenosimo sa www.zenicablog.com
U PROTEKLOM ratu ja, lično, imao sam direktan gubitak - civilno stradanje u porodici, bio sam 138 dana u logoru nalik na onaj iz filma U zemlji krvi i meda, vođen na strijeljanje (kako vidite, bezuspješno) i korišten kao živi štit (također, neuspješno). Ovo je moj lični osvrt na "medijsku buku" oko tog filma i želim da ga prihvatite kao takav. Sve one koji ga ne žele čitati, ovdje mogu da napuste čitanje ovog posta. Mjesto gdje ga objavljujem također je privatni projekat grupe ljudi i kao takvom, polažem račune samo ljudima koji ga kreiraju, a ne i svakom potencijalnom dokoličaru koji svoju web hrabrost iskazuje samo prikrivenim IP adresama i anonimnim komentarima. Ostali, mogu nastaviti čitati.
Znate li o kojem se poslijeratnom filmu najmanje pričalo? REMAKE, koji je napisao Zlatko Topčić, u prvom licu jednine, bivši logoraš iz Grbavice, sin logoraša iz Drugog svjetskog rata. Kad je svijet pogledao film, jedini njegov (Zlatkov) komentar je bio da je priču "Rimejk" (Remake) napisao da se i treća generacija Topčića ne bi našla u situaciji da u prvom licu jednine priča takve stvari.
Imam iskopirane (tad nije bilo Facebooka u Bosanaca) izjave i već sam od jučer dobio barem dvije opklade da se "majka istorija ponavlja" sa filmom o Balkanu Anđeline Đoli. Oni koji NE ŽELE da se suoče sa istinom, koji je na ovaj ili onaj način negiraju, osporavaju, pronalaze mane. Izjava godine je da je ŠOK TERAPIJA najbolji način izlječenja. Ko želi ostati bolestan (u zabludi) treba NE gledati film. Ovi drugi to znaju i bez filma, ali sad imaju "127 minuta neholivudskog neuljepšavanja.
Prvo, odakle meni pravo da je u zvaničnom tekstu kojeg dijelim s vama zovem "Anđom"? Drugo, slažem se sa anonimnim web komentatorom koji je kazao da je rediteljka htjela zaraditi na muci Bosanaca snimila bi spektakl sa Švarcenegerom, Staloneom (para, nesporno, ima), zovnula pirotehničare i napravila dernek. Ne, zovnula je globalno svjetski anonimne glumce, nakon što je pregledala bar dvadeset filmova, pročitala bar isto toliko knjiga. I napravila film. I u naslovu sam stavio "navodnike", iako film jeste, scenaristički i rediteljski, Anđelinin. Ja ipak mislim da je to film svih nas. Objasniću svoje pro et contra.
Zašto ne morate pogledati film U zemlji krvi i meda (Balkan, turski bal-kan, med-krv). Oni koji su svjesni šta nam se dešavalo, ne treba im da im neko to objasni. Oni koji nisu doživjeli, osim iz dubine šanka nekog dezerterskog kafića u pozadini, neće shvatiti. Oni koji su to činili, pokušali su pobjediti, istjerati "nečistu krv", kako kaže imaginarni Ratko Mladić u filmu. I nisu, ni ovaj put, uspjeli. Poklali, pobili, raselili, ali nisu završili "posao".
Film boli sve. I oni koji priznaju da je Đoli napravila sjajan posao i one druge. Ti drugi su me prestali interesovati 1995. i sad im obraćam pažnju taman toliko da ih spriječim da svojim zlom naškode mojoj djeci i budućoj djeci moje djece.
Totalno kretenski izopaćenim ja ne vidim brutalne scene neskrivene u filmu, nego post komentare da se "vidi digitalni regulator toplote u Galeriji", da se vidi "reklama Violete na jednoj zgradi", da "Srbi nisu u ratu držali olimpijski muzej, nego Armija".
Izađimo iz gudura lokalnih opanaka, seljaka u globalnom smislu. Film je rađen za tržište 210 država i teritorija gdje će ga vidjeti više ljudi nego što "web heroja" ima za tastaturama kompjutera na Balkanu. U zemlji koja ima 500 hiljada nezaposlenih, a dva miliona nogometnih selektora i tri miliona premijera Vijeća ministara, moguće je da imamo i par hiljada "ozbiljnih kritičara". Pa kad je sniman Ben Hur trošeni su milioni, a potkralo im se da glavni junak u barem dvije scene nosi ručni sat na ruci. Ili da se vidi trag mlaznog aviona u filmu o Kleopatri i piramidama.
Ma ne, naši tzv.kritičari nisu filmofili, nego su zajedljivi klošari koji ne mogu podnijeti što nemaju muške ili ženske reproduktivne organe toliko čvrste da odu van svoje mahale i kažu - da, idemo mi u budućnost, ali prvo da riješimo "ko je počeo rat", što bi rekao Đuro u "Ničijoj zemlji".
Ma da, preporučiće vam laganu komediju, pokazaće vam blijedi nedefeinisani triler ili dramu bez drame. Ili će vam se potruditi da kažu - paa svi su radili zločine. Da, jesu, kažem i ja. i stidim i prezirem pripadnike mog naroda koji su ubijali, klali i uz to govorili da to rade u ime vjere, nacije, naroda. Nisu u moje ime. U moje ime nije niko imao pravo, niti moju dozvolu.
Za razliku od niza pametnjakovića, koji će vam ovih dana govoriti da trebate ili ne trebate ići vidjeti film, ja ću vam reći - pogledajte svojim očima, poslušajte svojim ušima. Ako ne znate da li je ono prikazano uistinu i bilo tako - reći ću vam, u prvom licu jednine, jeste - sve ono sam vidio i doživio svojim očima. Na vama je da prihvatite istinu ili da gajite lažnu nadu da ne živimo u zemlji krvi i meda.
Ovim što će reći da se i ovim tekstom "raspiruje mržnja", stavlja na "jednu stranu".. otvoreno poručujem - Smatram da svako ko je živio ili namjerava živjeti u suživotu, graditi budućnost, treba sebi (ne meni, vama) reći - da, ono je bilo baš onako. U protivnom, ako smatrate da nije, želim vam da na svojoj koži prođete ono što sam ja prošao, pa da onda gradimo Mir i Suživot. Jer nam pozicije nisu trenutno iste - ja znam da je ONO bilo tako i zato kažem SVAKA ČAST hrabroj ženi Anđelini.
Boli, težak, mučan i na momente odvratan film. Ali ni mi nismo bili na ljetovanju od 92-95. Doduše, neki jesu. A njima posebno ne preporučujem film, jer će im se povisiti tlak i reći će - mir, mir, niko nije kriv. Do sljedeći put.