Screenshot: YouTube

NA DANAŠNJI dan 1978. godine Jugoslaviju je potresala velika YU rock afera. Ipe Ivandić (bubnjar grupe Bijelo Dugme), Ranko Boban i Goran Kovačević uhićeni su pod optužbom da su preprodavali drogu.

>>>Životna priča bubnjara Bijelog dugmeta, oko čije smrti i danas vladaju kontroverze<<<

Listopad 1978: "Tvrdite da postoji samo jedan svijet. Ja vam kažem da su dva. Jedan je moj, a onaj drugi podijelite vi među sobom. Ja svoj ne dam!"

Trebali smo ove riječi čuti tek u kinu, na premijeri "Pejzaža u magli", buduće filmske priče o narkomanima. Ali, kako je autor, beogradski redatelj Jovan Jovanović, odlučio da djelo muzički ilustrira svirkom rock grupe "Laza i Ipe", zahvalni rokeri zauzvrat su, još prije prve klape, navedeni monolog iz scenarija štampali i na omotu svoje ploče "Stižemo".

Mladi muzičari, međutim, kao da su se odveć uživjeli u suradnju na ovom filmu jer gdje su, u stvari, stigli, zna se - u istražni zatvor sarajevskog Okružnog suda. Sve zbog sumnje da su do guše upleteni u šverc i raspačavanje droge. Sumnja je, što više, potkrijepljena s nekih tri i pol kilograma hašiša koji je kod njih zatečen.

Iza brave su bubnjar Goran Ipe Ivandić, basist i ton majstor Zlatko Hold, gitarist i pjevač Goran Kovačević i kantautor Ranko Boban, ironije radi - najpoznatiji po svojoj kompoziciji "Glavo luda".

Orguljaš grupe Lazar Ristovski nije uznemiravan pošto njegov porok - vinjak - zakon ne zabranjuje. No, da kvintet iza rešetaka, ipak, bude kompletan, našao se tu bivši student Više komercijalne škole Jadran Adamović, jedini koji s uhapšenima nema nikakve glazbene veze. Njegove veze isključivo su - singapurske. A baš tim putem, čini se, stigla je opojna pošiljka u Sarajevo. Na izgled, klupko se odmotalo naglo.

Trka do podruma

U utorak 19. rujna negdje oko tri i pol podne, u stanu 55 na desetom katu višekatnice nad Miljackom oglasilo se ulazno zvonce. Ipe Ivandić koji je otvorio vrata roditeljskog doma možda se i nije naročito lecnuo kad je u jednom od dvojice posjetitelja s one strane praga prepoznao Amira Latića, inspektora regionalnog SUP-a, jer Latić je osvjedočeni prijatelj sarajevskih rock glazbenika. Prije nego što je stupio u službu sigurnosti, neko vrijeme proveo je čak i kao njihov menadžer.

Na žalost, ovog puta posjet je bio služben. U drugoj sobi desno, istražitelji su u hrpi ploča na regalu našli ono što su tražili - kilogram hašiša, prešanog u smeđe pogače veličine dlana. Prijateljsko uvjeravanje potrajalo je zatim na licu mjesta još sat-dva a onda je Ivandić shvativši valjda da je igri došao kraj mirno ušao u službeni automobil da "goste" isprati i do svog stana desetak kilometara dalje u novom naselju na Butmiru.

Je li to zaista bila slučajnost ili samo vješta zamisao istrage tek automobil se uz put ubrzo pokvario.

"Ipe, skokni der do onog bistroa preko puta i telefoniraj da nam pošalju druga kola", zamolio je Latić svog klijenta.

Podrazumijeva se, Ivandić je pruženu šansu iskoristio i telefonirao dvaput. Jedan poziv bio je upućen kolegi glazbeniku, a sada i drugu u nevolji Zlatku Holdu: "Brzo, stari, furaj do podruma i skloni robu prije nego što stignemo".

Istog časa Hold uskače u kombi IMV kojim je do jučer prevozio ozvučenje i instrumente i prečicom stiže u Ulicu Ernesta Telmana 5. Upada u podrum i prema uputi otvara prašnjavu futrolu s bubnjevima. Ono što je tamo vidio očigledno bilo je mnogo i za njegovu petlju - u plastičnoj vreći na dnu, ležalo je više od dva kilograma droge. Dršćući od straha zadatak je obavio više nego nespretno pa su još iste večeri za istražnim stolom i on i Ivandić bili opet suočeni s neugodnim smeđim teretom.

Pazar na Ilidži

Usprkos uspjehu, istraga, međutim, nije zadovoljna. Naime, iako su svi upućeni šutjeli kao zaliveni, vijest o uhićenju na još neodgonetnuti način procurila je u javnost prije vremena i obruč je, tvrde, zbog toga zatvoren prekasno. Prave kolovođe ostale su van njegovog domašaja, a samim tim nastavlja se i bojazan da kanal kojim je droga stizala nije prekinut.

Preostaje, doduše, pokajnička ispovijest Ipeta Ivandića pred istražnim sucem Abdulahom Hadžikarićem: "Drogu uzimam već četiri godine. Mislim da mi to pomaže u muzičkom poslu kojim se bavim. Zaplijenjeni hašiš nabavio sam od moreplovca Veselina Adamovića, brata uhapšenog Jadrana"

Navodno, on je prije nešto više od tri mjeseca Adamoviću starijem prišao na ulici i zatražio mu cigaretu a ovaj mu je tom prilikom došapnuo: "Imam ja za pušenje i nešto bolje od duhana. Samo spremi lovu".

Rečeno-učinjeno. Sa starim milijunom u džepu Ivandić se po dogovoru nekoliko večeri potom ponovo našao sa svojom vezom. Kako je milijun dinara bilo malo, muzičar je svratio do banke da s knjižice podigne još dva. Tek tada Adamović ga je primio u svoj automobil i odvezao do Ilidže.

Tamo su u sjeni hotela "Terme" sačekali zeleni "Volkswagen" dubrovačke registracije i razmjena je obavljena - tri milijuna starih dinara za plastičnu vreću, istu onakvu u kakve pakiraju robu u samoposlugama "UPI".

- Kad sam tramvajem stigao kući i zavirio u robu, video sam da je hašiša mnogo više nego što se za novac koji sam ja dao može kupiti. Isprva sam mislio da se Adamović prevario i da će se vratiti po svoje ali kad sam drogu probao, pripala mi je muka i shvatio sam da je više od dva kilograma, u stvari, pokvareno. Pokvareni dio sakrio sam u futrolu za bubnjeve, a zadržao sam samo kilogram čiste koji sam sam pušio. Jedino sam po desetak cigareta otud dao prijateljima Holdu, Kovačeviću i Bobanu.

Stare mušterije

I pored toga, branitelji Ipeta Ivandića, sarajevski odvjetnik Dragoslav Vasiljević i njegov beogradski kolega Vukašin Đurović, smatraju da njihov štićenik ne može biti optužen za ono što mu se pripisuje - da je sudjelovao u krijumčarenju, a potom i raspačavanju droge.

"On je hašiš kupio za osobnu upotrebu",kaže Đurović.

"O tome svjedoči činjenica da je i poslije tri mjeseca cijela količina kod njega nađena gotovo neokrnjena. Dakle, nije je preprodavao. A to što je nekoliko grama dao drugovima, odranije poznatim kao uživaocima, ne znači da ih je navodio na drogiranje".

Službeno, međutim, svi su iznenađeni.

"Kao u drugim našim velikim gradovima, i u Sarajevu su primijećene pojave narkomanije među mladima", kaže Vlado Peka, predsjednik Gradske konferencije Saveza socijalističke omladine.

"Prije otprilike tri godine bilo ih je oko dvije stotine ali smo tečajevima u okviru političke škole na Skenderiji uspjeli taj broj nešto smanjiti. No, teško mi je da povjerujem da su se u to upuštali i ovi mladi muzičari s kojima smo oduvijek uspješno surađivali".

Istina, samo malo dalje, u uvijek prepunoj bašti kavane "Park" ima dosta i onih koji su u tužnu tajnu bili upućeni godinama. Putovanja s onu stranu stvarnosti, pričaju, uglavnom su se odigravala za vrijeme seansi po privatnim stanovima, nerijetko i u nekim od kafea kao što su "Kaktus", "Kolegijum artistikum" i "Disko Trebević". Ali i usred svirke.

Zna se naime da je još prije dvije godine u tijeku snimanja trećeg albuma grupe "Teška industrija" tadašnji pjevač ansambla, sada pritvoreni Goran Kovačević, svaki čas napuštao studio i ne krijući se odlazio da, kako se to stručno kaže - "duva". Ima nagovještaja da službenici SUP-a ovu grupu budno uhode upravo od tih dana.

Samo, teško da je ovo posljednje točno jer što je onda policija čekala sve vrijeme? I zar bi, inače, prije tri mjeseca propustila priliku da posljednju primopredaju droge na Ilidži osujeti na licu mjesta? U stvari, kako je nedavna racija obavljena bez očiglednog povoda, najvjerojatnija je pretpostavka da je grupu neko tek skoro potkazao.

Druga strana medalje?

Tko god da je to bio, učinio je dobro djelo. Ipak, majka kao majka, Mirjana Ivandić duboko sumnja u velikodušne motive: "Moj sin prijavljen je iz drugih razloga".

Skršena i očajna, žena pedesetih godina naširoko priča o nevoljama srednjeg od troje njene djece. Jeste, školu nije završio ali je sedam godina proveo u muzičkoj. Konačno, 1973. priključio se sastavu "Bijelo dugme" da zajedno s njim sudjeluje u dotad neviđenom estradnom, fenomenu kod nas.

Jasno, nezapamćena slava i desetine, stotine milijuna dinara što su se preko noći sručili na pleća petorice dvadesetogodišnjaka pokazat će ubrzo i svoje naličje: do jučer neobvezno muziciranje pretvara se u surovi biznis, a ranije drugarstvo u hladne poslovne odnose. Duša ansambla je Goran Bregović. On piše, aranžira, dirigira i samim tim lavovski dio zadržava za sebe. Ne dopušta da mu se partneri miješaju u posao i po cijenu isključenja zahtjeva da ga slušaju bez pogovora. Tek njegovim odlaskom u vojsku članovi grupe ogledaju se kao autori i to im ide od ruke. Međutim, Bregović je uporan: "Kad izađem nastavljamo po starom, sviramo samo moje stvari!"

Bubnjaru Ivandiću i orguljašu Ristovskom to se više ne sviđa  pa svoju ploču "Stižemo" na kojoj su u međuvremenu, radili koliko da im prođe vrijeme dok se šef ne vrati, sada žele  iskoristiti kao trambulinu u samostalnu karijeru. I čas rastanka izabran je smišljeno: zbogom "Bijelom dugmetu" doviknuli su neposredno pred uveliko pripremani povratak slavne grupe.

- Pojest ću ih za doručak - poručuje preko novina vojnik Goran Bregović.

Na drugoj strani, ni s izdavanjem ploče ne ide kako treba. Vrativši se sa snimanja u Londonu Laza i Ipe ponudili su gotove matrice "Jugotonu" za trideset starih milijuna. "Jugoton" nudi znatno manje i od posla nema ništa. Ali smatrajući mlade muzičare još svojim ekskluzivcima, zagrebački izdavači zaključavaju matrice u svom sefu. Doduše, druga izdavačka kuća RTV Ljubljana pristaje na cijenu pa su načinjeni novi kalupi i početkom septembra ploča se konačno pojavila.

Samo desetak dana potom njeni izvođači su pohapšeni...

Kolika je cijena

Bilo kako bilo, nepromišljeni izlet nekolicine pojedinaca u drogu, mogao bi propisno da uzdrma ugled i povjerenje koje su domaći rock muzičari s velikom mukom stjecali bar jedno desetljeće.

Tako, na primjer, u nedostatku službenih  informacija o aferi, neodgovorne čaršijske glasine su u dimu hašiša vidjele već i cijelo "Bijelo dugme". Sarajevska mladež pa i obožavatelji širom zemlje s pravom se zbog toga ljute. Jer, ne zaboravimo, riječ je ovdje o uzornim omladincima, udarnicima s radne akcije, nosiocima plakete IX kongresa Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine. Vokalni solista ansambla Željko Bebek koji je, valjda zabunom, ovih dana također saslušan, misli, međutim, da će se svi nesporazumi uskoro zaboraviti: "Djeca nam vjeruju a to je najvažnije".

No, šteta je svakako učinjena.

"Pedesetak mladih Sarajlija zarađuje svoj kruh svirajući ovu muziku", zabrinut je Slobodan Boda Kovačević, član popularnih "Indeksa" i s 15 godina boravka na estradi veteran jugoslavenskog roka.

"Odnedavno i odgovorni ljudi spremni su pomoći nam. Razmišljalo se i o beneficiranom radnom stažu. A kako sad da im izađemo pred oči?".

Zbunjen je i poznati sarajevski pjesnik Duško Trifunović čiji su tekstovi uveliko doprinijeli da ovdašnja pop scena u posljednje vrijeme žanje priznanja sa svih strana: "Prosto sam zavidio tim momcima jer umiju divno svirati, mislio sam da ih poznajem. Sad ne znam što da kažem".

Ali, ako je pjesnik zanijemio, proročanskije nego ikad odzvanjaju sad u ušima oni njegovi stihovi koje je još 1976. zapjevalo, opet nezaobilazno, "Bijelo dugme": Što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive... Ti budi sretan sad što si preko puta... Jer ovo je mojih pet minuta, a pred tobom stoji život cijeli...

Napisao: Nikola Đorđević (Ilustrovana, 1978.)