"Zastave naših očeva" nije nikakvo remek djelo. To ne znači nužno da je film loš, ali je daleko ispod razine koju je Eastwood postigao s "Mističnom rijekom", "Djevojkom od milijun dolara" i "Ponoći u vrtu dobra i zla". Eastwood u ovom filmu uzima pristup koji se drastično razlikuje od ostalih filmova smještenih u razdoblje Drugog svjetskog rata.
Centralni fokus filma je na bitci za Iwo Jimu, jedne od najvećih (čitaj najkrvavijih) strateških operacija u povijesti suvremenog ratovanja, odnosno još konkretnije na jednom trenutku te bitke i njegovim posljedicama. Trenutku koji je bio nevažan za one koji su u njemu sudjelovali, ali je u očima američke javnosti postao jedan od najvažnijih događaja cijelog rata.
Događaj o kojemu je riječ je podizanje američke zastave na najvišem vrhu otoka Iwo Jime koji je šestoricu američkih marinaca učinio besmrtnima u očima povijesti. Taj je trenutak uhvaćen na fotografiji koja je postala simbol herojstva, hrabrosti, istine, slobode, američkog načina i svih ostalih ispraznih fraza kojima je američki puk zadojen. Tako su Amerikanci ponovo dobili ono što im je u tom trenutku bilo najpotrebnije: heroje.
Eastwood u ovom filmu prati priču trojice od tih šest marinaca (što je ne baš suptilan način da se ukaže kako se polovica američkih snaga nikad nije vratila s Iwo Jime) i njihov postupni razvoj u heroje koje obožava cijela nacija. A taj je put ostvaren, kako drukčije nego, propagandom.
I tako dolazimo do prave tematske odrednice ovog djela. "Zastave naših očeva", iako se mogu žanrovski odrediti kao ratni film, nije film o ratu već o onom što ratove pokreće. Novcu, pohlepi, licemjerju i propagandi. Što je vrlo zanimljiva i zahvalna tema, pa zašto onda govorim o iznimci od pravila, spomenutoj na početku teksta, pitate se? Zato što se ovaj put "Prljavi Harry" s trulim društvenim sistemom nije uspio obračunati onako kako je htio.
Eastwood je imao najbolju namjeru ratu pristupiti objektivno, uspješno je preskočio nezgodnu prepreku šupljeg patriotizma, ali jednostavno nije uspio odoljeti sirenskom zovu patetike.
Pri tom mu nemalo odmaže i loš izbor glavnog glumca, Ryana Phillippea, koji se u ovako zahtjevnoj ulozi teško može snaći, s obzirom da svojom facijalnom mimikom nije u stanju dočarati više od pet osnovnih ljudskih emocija (a već mu i to predstavlja problem). To ne znači da je njegova izvedba katastrofalno loša, dapače, vrlo je solidna, ali solidno ipak nije dovoljno da se ovakvoj priči pruži potrebna dubina.
Ostatak je glumačke ekipe svoj posao odradio na sličan, rutinerski, način dovoljno dobro da im se ništa konkretno ne može predbaciti, ali opet nedovoljno izražajno da u svojoj glumi ne izgledaju plastično.
S tehničke strane, film je odrađen vrlo respektabilno. Radnja nema kronološki tok, već teče koncentrično, s brojnim flashbackovima koji se ubacuju u priču kad se glavni protagonist prisjeća pojedinih detalja bitke, ponajprije pogiblje svojih suboraca. Scene bitke snimljene su kvazidokumentarističkim stilom s niskom saturacijom boja i pojačanom zrnatošću slike; načinom snimanja koji je postao obvezna sastavnica svih ratnih filmova otkad ga je Spielberg počeo koristiti u "Spašavanju vojnika Ryana" i tv seriji "Združena braća".
Najveći nedostatci vidljivi su u akcijskim scenama, koje su snimljene kamerom iz ruke kako bi izgledale što realističnije, ali taj realizam uzima svoj danak na preglednosti radnje tako da gledatelju ponekad stvarno nije jasno tko tu po kome puca.
Suma sumarum cijele ove recenzije je na kraju jednostavan. "Zastave naših očeva" je jedan od onih filmova za koje vam neće biti žao platiti kartu ako ih odlučite pogledati, ali ako ga ipak odlučite preskočiti ništa značajno ne propuštate.
Glumci: Ryan Phillippe, Jesse Bradford, Adam Beach, Barry Pepper, Jamie Bell, Paul Walker, Robert Patrick, Neal McDonough
Režija: Clint Eastwood
Scenarij: William Broyles Jr, Paul Haggis
Trajanje: 132 minute
Petar Vidov