FOTO: 123rf

KAKO biotehnologija i genetika napreduju i postaju sve dostupnije, posljednjih se godina sve češće čuju ideje da bi se najavljeni drugi dolazak Isusa na Zemlju mogao ostvariti kroz kloniranje.

Zašto ne? Za očekivati je da će se među milijardama kršćana naći onih kojima je dozlogrdilo stalno najavljivati novi pogrešan Sudnji dan i čekati tisućljeće za tisućljećem. Među njima će se pak lako naći neki broj onih koji neće vidjeti problem u tome da njihov Bog na Zemlju dođe na neki drugačiji način od onoga prije 2.000 godina. Nadalje, takav bi način rođenja u određenom smislu također bio bezgrešan, kao što je bio biblijski. Konačno, tko kaže da Bog ne može ili ne želi pristati da se u svom dolasku upravo na takav način osloni na svoje odabrane vjernike?

Željko Porobija, dr. filozofije i magistar teologije, suautor knjige Horizonti ateizma, ističe da su već neki kasniji novozavjetni spisi raspravljali o „skandalu“ Kristovog nedolaska jer su Evanđelja najavljivala doslovan Isusov dolazak negdje oko 70. godine, u vrijeme prvog židovskog ustanka i napada Rimljana na Jeruzalem.

„Kako se dolazak odužio, kršćani su kroz stoljeća smišljali drugačija objašnjenja dolaska – poput vjerovanja da je došao kroz Duha ili da je već nevidljivo prisutan, pa ni to objašnjenje nekima neće djelovati potpuno blesavo. Novi zavjet je, međutim, tvrdoglav – Isusova 'parousia' nije tek puka prisutnost, nego slavan i svima očit dolazak“, kaže Porobija.

Naravno, mnogim ljudima ideja o kloniranju činit će se apsurdnom, a nekima vjerojatno i bogohulnom. No, kao što rekosmo, ne nužno svima.

Primjerice, 2014. neki su svjetski mediji pisali o kršćanskoj organizaciji 'The Jesus Has Returned Project' čije je zamisli o kloniranju Isusa navodno bio spreman financirati neki neimenovani milijarder. O organizaciji se kasnije nije mnogo čulo pa je upitno je li bila izmišljena kao što je to bio 'The Second Coming Project'.

Nedavno se također ponovno prigodno pisalo i o bugarskom arheologu i povjesničaru Kasimiru Popkonstantinovu koji je 2010. otkrio kosti stare oko 2000 godina za koje je vjerovao da su pripadale Ivanu Krstitelju. Budući da je on prema Novom zavjetu bio Isusov rođak, pala mu je na pamet ideja da bi u Torinskom platnu, na temelju sličnosti, mogao identificirati Isusovu DNA. No, ispostavilo se da je ono što je pripisivao Ivanu, zapravo bila kontaminacija – materijal je odgovarao DNA čovjeka koji je radio na analizi.

Konačno ovih dana, na Uskrs 16. travnja na History Channelu, od kojeg smo već navikli na sve i svašta, premijerno će i prigodno biti prikazana emisija 'The Jesus Strand' sa sličnom temom potrage za Isusovom DNA.

No Porobija smatra da je ideja o pronalasku Ivanovog genetskog materijala podjednako utopijska kao i Isusovog.

„Premda je Ivan Krstitelj bio povijesna ličnost i nije nemoguće zamisliti pronalazak njegove grobnice, ipak je jako teško vjerovati u ozbiljnost bilo kojeg arheologa koji ustvrdi da u rukama drži baš kosti Ivana Krstitelja. Kao prvo, Ivan je nosio uobičajeno ime tog vremena – Johanan (Jahve je milostiv), a 'prezime' Krstitelj pojavilo se puno kasnije. Što bi se tu moglo naći? Primjerice, grobnicu s natpisom 'Johanan'? Bilo bi jako problematično išta suvislo zaključiti iz toga. U slučaju Popkonstantinova imamo relikviju nađenu u crkvi iz 6. stoljeća! Jako je teško prihvatiti vjerodostojnost pronalaska bilo čega povezanog s Ivanom Krstiteljem“, tumači.

Problem dozvole Crkve

Isusovu DNA, čak i ako je bio povijesna ličnost, u što neki stručnjaci sumnjaju, bit će teško pronaći iz mnogo razloga. Prije svega teško je očekivati da bi crkve koje posjeduju relikvije povezane s Isusom bile spremne da se one oštećuju za cilj koji će sve odreda sasvim sigurno smatrati bogohulnim.

Porobija kaže da su crkve vrlo oprezne kada su u pitanju analize relikvija, među ostalim i zato što bi njihovi rezultati za njih mogli biti neugodni.

„Primjerice, bilo bi zanimljivo napraviti analizu DNA svih onih čudesnih pojavljivanja krvi u kaležima, poput onog u našem Ludbregu. Imam predosjećaj da ne bi bilo poklapanja rezultata, što bi, dakako, sva ta navodna čuda zauvijek raskrinkalo kao prijevare.“

Kako znati je li DNA Isusov?

Jedan od većih problema u potrazi za Isusovom DNA zasigurno bi bilo i to što nemamo pojma kako bi njegov genski materijal trebao izgledati, ne znamo čak ni kako je Isus točno izgledao - vrlo vjerojatno ne onako kako su ga većina vjernika zamišlja, a osobito ne poznajemo nikoga tko bi s njime mogao biti u srodstvu. Naposljetku, možemo se s pravom pitati kako bi mu trebali izgledati očevi geni ako je bio bezgrešno začet?

„Premda danas nisam vjernik, mislim da je uistinu postojao rabin Isus iz Nazareta i da je razapet na križu. Duga je to tema, ali upravo ove dvije nezgodne karakteristike koje se nalaze u sva četiri Evanđelja mogle bi biti potvrdom toj tezi. Tko bi izmišljao superheroja koji je podrijetlom povezan s Mrdušom Donjom i na kraju završava život na – kako se tada smatralo – najsramotniji način? Naravno, ovi razlozi nikako nisu dokaz stvarnog Isusovog postojanja, jer za takvo što nikada neće biti dovoljno jakih argumenata. Evanđelja nigdje ne opisuju Isusa, jer i inače biblijski spisi daju opise ljudi samo ako su imali nešto izrazito karakteristično. Primjerice, Šaul je bio viši od svih, Samson je bio iznimno snažan i dugokos, a David riđokos. Dakle, Isus je najvjerojatnije izgledao kao većina ljudi onoga vremena i prostora, što se može neizravno zaključiti iz raznih novozavjetnih citata“, tumači Porobija.

Drugi problem je taj što relikvije koje bi mogle sadržavati Isusov DNA nisu naročito brojne. Ima svega nekoliko tjelesnih ostataka koji se povezuju s Isusom.

Treći je taj što bi iz navodnih ostataka, poput Torinskog platna, kada bi i bilo autentično, bilo vrlo teško izdvojiti DNA koji pripada baš Isusu. Naime, analize pokazuju da se na njemu može naći cijelo mnoštvo DNA iz gotovo svih krajeva svijeta, a nitko ne zna točno koji bi mogao biti pravi. Tu bi eventualno mogao pomoći DNA Ivana Krstitelja, no treba znati da postoji mogućnost da on uopće nije bio u srodstvu s Isusom.

„Ivana Krstitelja rođakom Isusa proglašava samo Evanđelje po Luki, dok je ostalim piscima ta 'činjenica' nepoznata. Ono što znamo iz povijesti jest da je Ivan Krstitelj bio enormno popularan među Židovima tog vremena pa je evanđelistima itekako bila potrebna poveznica Isusa s Ivanom Krstiteljem“, kaže Probija.

Problem kvalitete DNA

Sve i kada bismo uspješno identificirali Isusov DNA, pitanje je koliko bi on bio očuvan. Neki dijelovi materijala bili bi gotovo sigurno uništeni. Oni bi mogli biti manje važni, a mogli bi biti i ključni. Naravno, dijelovi DNA će se u budućnosti moći nadomještati. Genski kod moći će se očitati, nadopuniti sekvencama sličnim onima koje nedostaju i sintetički reproducirati kao cjelovit DNA. No to danas još uvijek nije moguće, a osim toga nitko neće moći reći da je riječ o identičnoj osobi jer ni DNA neće biti identičan; bit će 'zakrpan'.

Hoće li klinirani Isus biti Isus?

Još jedan veliki problem je u tome što klonirani Isus nikada ne bi bio u svemu identičan Isusu, čak ni biološki, a kamoli kao cjelovita osoba, čak i kada bismo našli očuvan cijeli njegov DNA. Naime, ni jednojajčani blizanci, koji su u biti klonovi, nisu međusobno identični. Jedan od razloga je taj što dvije različite osobe, čak i ako odrastaju zajedno, ne prolaze kroz identična iskustva i utjecaje okoliša koji oblikuju čovjekovu 'epigenetiku'. Različiti utjecaji uključuju, odnosno isključuju različite gene. Što onda reći za Isusa od prije 2.000 godina u Galileji i nekog njegovog klona danas u suvremenom svijetu? Nema sumnje da to ne bi bile dvije identične osobe.

„Ukoliko je Isus postojao, on je bio pripadnik etničke skupine koja je tada mnogo više nalikovala na suvremene Arape nego što je to slučaj s današnjim Židovima. Isus jamačno nije bio blijedi asketa s ranokršćanskih fresaka niti riđokosi plavooki bijelac sa suvremenih nabožnih sličica. I sad zamislite Isusa Arapina u današnjem svijetu – mnogo vjerojatnijom čini se mogućnost da bi on postao musliman nego Židov ili kršćanin. Ili bi mu se možda ogadila svaka religija pa bismo imali Isusa ateista“, kaže naš sugovornik.

Tko bi prihvatio takvog Isusa?

Konačno, malo je vjerojatno da bi takvog kloniranog Isusa kao mesiju prihvatile sve crkve, zapravo itko izvan krugova sekte koja bi ga klonirala.  
 
„Ne bih nikada podcijenio ljudsku sposobnost da nešto prihvati – koliko god to bilo budalasto. No bojim se da bi velikom dijelu kršćana glavni problem bila Isusova 'rasa'“, zaključuje Porobija.