Pristojna djeca, nepristojni odrasli

Pristojna djeca, nepristojni odrasli

Foto: Pinterest

ODGOJ. Možda je to ono što najviše podrazumijevamo kad govorimo o roditeljstvu. Učiniti od ljudskog bića dobrog čovjeka.  Zato često spominjemo majke onima za koje smatramo da nisu posebno kvalitetni ljudi. Zato i većina nas koja želi stvoriti dobre ljude svoju djecu nemilosrdno trenira.

‘Kako se kaže?’

‘Jesi zaboravio teti reći nešto?’

‘Kako pozdravljamo kad uđemo?’

‘To je bilo ružno. Reci baki oprosti!’

Naše dijete je super pristojno. Ne zato jer je naše - to kažu i tete u vrtiću i svi koji ga prvi put sretnu. Ali nekad se zapitam je li to stvarno dobar način da ga pripremimo za svijet, koji baš i nije pristojno mjesto.

Svakodnevno se srećem s odraslim ljudima koji ne koriste niti jednu od ‘zlatnih riječi’. Nema tu ni hvala ni molim, čak ni nonšalantno promrmljanog ‘Dan’ pri ulasku u lift. Naravno, to nisu ljudi s kojima radim. To su ljudi koje sretnem onako, usput. Koje ne poznajem, ali s njima imam doticaj, manje-više redovito. Ljudi koji si dozvoljavaju da se ponašaju kako god žele, jer živimo u velikom gradu i jer ih štiti osjećaj anonimnosti. Kladila bi se da se 90 posto njih ne bi tako ponašali da postoji šansa da im poznajem bratića, a kamoli užu rodbinu.

Prijatelj mi je jednom rekao da je on svoju djevojčicu učio da tri puta pozdravi prva, ali ako nikada ne čuje pozdrav natrag da odustane. Kaže, u njihovom haustoru jednostavno ima ljudi koji ne odzdravljaju sedmogodišnjakinji iz ulaza. Moj sin je još malen, za njega su sad pravila univerzalno primjenjiva, ali pitam se što ću mu reći kad me pita gdje su granice. Koliko pristojan biti kad su drugi nepristojni?



Nemam odgovor na to pitanje. Ali vidim koliko sam se promjenila kad gledam odrasle odkad imam dijete. Više im zamjeram ružno ponašanje. Najviše zato jer odbijam vjerovati da nisu odgajani, odnosno da su ‘neodgojeni’. Sigurna sam da svaki od tih neotesanaca ima negdje mamu koja bi se zacrvenila da vidi kako se on ponaša.

Zato, nemojmo okrivljavati mame. Mame daju sve od sebe, kao što su mame uvijek davale sve od sebe. Mame će djecu i dalje odgajati. Svakodnevno viđam mame (i tate) koji ponavljaju rečenice s početka ove priče i inzistiraju na ‘hvala’ ‘molim’ i ‘dobar dan’. Nažalost, neka od djece kojima to pokušavaju usaditi neće biti pristojni odrasli. Dio krivice možda leži i u onoj američkoj poslovici ‘radi kako kažem, ne kako radim’. Možda premalo pokazuju primjerom. Možda će klinci upasti u loše društvo. Možda ti roditelji samo nemaju sreće. Negdje putem shvatila sam da je i odgoj kao i sve drugo u životu – jedino što možemo napraviti je dati sve od sebe i nadati se najboljem.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara