Dnevnik gradske cure: Debilimon GO

Dnevnik gradske cure: Debilimon GO

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

LJUTIM se (ne na tebe, ne danas, al opet, tek je prošlo pola dana :*) - na Pokemone. Ne ljutim se na igricu Pokemon GO, čak štoviše, presretna sam što živim u vremenu AR-a (uhvati Pokemona Googlypuffa ako ti je kompleksno). Ljutim se na ove proljeve od ljudi na Fejsu koji se ne mogu načudit jednostavnom konceptu koji u razvijenim zemljama funkcionira već desetljećima i na kojem se obrću milijarde - gamingu. Jesu li ljudi glupi ko kurac (jer želim psovat, Milojka, znam da nije nužno ali paše mi na današnji dan) kad trče po autocesti i riskiraju život skupljajući Pokemone? APSOLUTNO. Je li onaj frajer koji je dao otkaz da bi mogao lovit Pokemone full-time debil? Manje-više je. Ali to nije ništa novo. Ljudi su debili u svim situacijama na dnevnoj bazi, s Pokemonima ili bez. Frajer koji se zaleti na autoput da bi skupio Charmandera je bio debil i prije nego što je instalirao igricu. I da se razumijemo, ta konkretna situacija je EKSTREM. Ekstrem kakvih u gamingu ima oduvijek i bit će ih zauvijek. U Koreji je 2010. bračnom paru umrlo dijete jer je par bio prezaposlen odgajanjem virtualnog djeteta u igrici Second life. Užasno, odvratno, ali i dalje ekstrem. Gameri  i njihova okolina umiru otkad postoji gaming, bilo izgladnjivanjem, nespavanjem, you name it kojim procesom izazvanim klasičnom mantrom “samo još jedan level” - to je užasno i grozno, ali nije ništa novo. Gaming je loš kad ide u ekstrem, to je sasvim jasno, jednako kao što je kajgana loša kad ide u ekstrem, ali ovo iščuđavanje konceptu igranja igrica i nabrajanje koje sve ti aktivnosti voliš radit u prirodi za razliku od “debila” koji love Pokemone s ciljem da se izdigneš iznad “retardirane” Pokemon mase te ne čini pametnijim od njih - čine te zaostalim čovjekom koji ne poštuje različitosti. Da još jednom objasnim ljudima koji ne čitaju s razumijevanjem - idioti koji riskiraju život da uhvate Pokemona su idioti, ali to ne znači da su SVI ljudi koji igraju Pokemone idioti. Jedini idiot je osoba koja, samo zato što ne puši Pokemone (ili igrice generalno), misli da su svi ostali koji ih puše zaostali. Nisu. Ti si. Pusti ljude da igraju ako ih veseli, ti radi što tebe veseli i bok. TAKO svijet funkcionira, na temelju različitosti, zato u pekarama imamo velik izbor stvari koje možemo naručit a ne samo jednu. Što je najgore, pola vas koji serete je igralo Candy crush ili Farmville.

BTW, ja ne igram Pokemon GO jer a) imam povijest navlačenja na igrice i onda mi pada produktivnost i b) ne volim Pokemone. Al ne pada mi na pamet uzimat si pravo da kvarim (normalnim) gamerima (koji nisu idioti) zabavu.

E sad kad sam se ispuhala u odlomku koji ćemo nazvati “dobro došli u 2016.”, još me jedna stvar ljuti, opet kod Pokemona… za početak.

Neka 15-godišnja klinka u Americi (land of the free, home of the (sometimes) inbred) je skupljala Pokemone po gradu i zahvaljujući vlastitoj nepažnji (i činjenici da je idiot) ju je pokupio auto. Naravno, ima ozljede glave i naravno, sva je tužna i nesretna i naravno, njena mama krivi IGRICU. Jer zašto bi Little Bo Peep who lost her sheep (Googlypuff, ja biram tebe!) bila odgovorna za vlastitu američku guzicu? A ne ne, blame Niantic, kaže majka, majka koja zna da njeno dijete zapravo nije krivo za taj mali, kak u zemlji gdje više ne smiješ bit crnac vole reć - misshap - kriv je proizvođač igrice, a i proizvođač mobitela, možda čak i proizvođač auta koji je pogodio klinku, kriv je i E=mc2 Einstein jer kakva sila masa akceleracija, that’s unheard of, a i Najk će ona tužit jer je u njihovim tenisicama bila a malo je kriva i Taylor Swift, čisto onako usput - svi su krivi osim male koja, budimo realni, nije pogledala preko ceste jer je, bez uvrede svima koji misle da su djeca bezgrešna… idiot. Znam da zvuči grubo ko Thompsonov glas u rano jutro, ali dijete od 15 godina koje ne zna pogledat preko ceste je idiot, born and raised. A idiot će i ostat jer joj je mama upravo rekla: “That’s okay honey, ne moraš ti gledat preko ceste, ti si moje zlato, tužit ćemo cestu!”

I tu započinje moja priča o tome zašto se stvarno ljutim. Zbog idiota i roditelja koji ih stvaraju.

Bila sam nedavno na kavi s frendicom, frendicom koja radi u jednoj srednjoj školi. Predaje hrvatski i uživa u svom poslu jer kako kaže, “oduvijek mi je bio san oblikovati mlade umove” i ostale stvari koje ljudi izmišljaju kad sjede na razgovoru za posao u školi, ali ona ne izmišlja, ona je to stvarno oduvijek htjela. Lijepo joj je, kaže, osim kad roditelji dolaze u školu, a roditelji dolaze u školu jer, pazi sad… ponekad nisu zadovoljni ocjenama svoje djece. E sad, ovo nije revolucionarno, moja mama je isto dolazila u moju školu na razgovor da vidi kaj je s ocjenama, a ako ocjene nisu dobre, da se usput konzultira s profesoricom koliko jako na skali od 1 do Zdravko Mamić treba urlat u mom smjeru kad dođe doma. To je bilo 2000.-ih, kad sam još školovala. U 2016., kaže moja frendica profesorica, ako je ocjena loša, roditelji dolaze vikat na profesore.

“Marko je dobio 3 iz zadaćnice, zašto?” - pita uzrujana majka kojoj iz pogleda vrišti #jelznaštikosamja

“Jer je zadaćnica bila za 3” - kaže profesorica, osoba zadužena za ocjenjivanje zadaćnice.

“Nije to za 3” - kaže majka samouvjereno, “ovo je minimalno za 4” - i očekuje da će to sad onda postat ocjena u zadaćnici. Bez puno pitanja, ja sam sad došla, sad ću ja to riješit. Malo zastrašivanja, malo podignutog tona i Markova trojka postaje četvorka, to očekuje mama koja tako operira po školama i navikla je na poslušnost. I ne samo po školama. I po pekarama i po semaforima i uvijek svuda.

Markova trojka nije postala četvorka i neće, ne kod moje frendice jer joj još nisu slomili kičmu i entuzijazam, ali vjerujem da kod velikog broja profesora hoće. Kod puno njih jednostavno dođe trenutak kad shvate da mali Marko ima mobitel koji košta više nego što iznosi njegova cijela plaća i mamu koja je agresivna luđakinja uvjerena da je njen sin apsolutno nepogrešiv - i popustit će. Ako neće odmah, onda se nazivaju ravnatelji. Prijeti se onom klasičnom hrvatskom laži “dat ću vas u novine!” Pita se #jelznaštikosmja i prijeti otkazima, prokazima, lustracijom - SVE bum vas tužila jer je Marko dobio 3 a ne 4 kako sam si ja zamislila. Jer ne d’o Bog da naučimo Marka da se ne kaže kuča i ćovijek, fuck that, idemo urlat na profesoricu i decentno kihnut zvukom koji neodoljivo podsjeća na riječ HDZ.

Kad sam ja bila klinka, profesori su bili Bog i batina. Naravno da smo ih zajebavali gdje smo mogli, ali kad je u pitanju bila ocjena, znalo se tko je glavni. Ako si naučio, dobio si dobru ocjenu, ako nisi, dobio si lošu. Plain and simple, nisu se profesori tužakali mami jer se znalo kako funkcionira hijerarhija, plus znalo se da ćeš, ako mami kažeš za lošu ocjenu, najebat TI, a ne “glupi profesor”. Naravno, bilo je groznih profesora, na primjer moja profesorica iz povijesti koja je postavljala pitanja tipa: “U redu, 1983. smo imali što?” Pa ti kažeš jednu od 17 stvari koje su bile 1983., na što ona samozadovoljno odgovori: “Ne, ne, nisam mislila na to…” - i svejedno ju nitko nije tužio mami, nit je nečija mama došla u školu. Jednostavno naučiš svih 17 stvari koje su bile 1983. i to je to. Kakve mame, kakve korekcije ocjena.

Pričala sam s nekoliko ljudi iz školstva o ovome i svatko ima neku sličnu priču. A o tome se na Fejsbucima ne priča, o tome što je važno. Bitno da imamo aktivizam u vidu Pokemona, jel da?

Ima još, frendica koja je učiteljica u školi u Rijeci.

Ovo je stara priča od prije par godina, ali podsjetilo me sad.

Učiteljica u Rijeci jednog dana zove jednu mamu u školu. Njena mala curica je bila jako zločesta i mama treba doć na razgovor. Šta je bilo, pita mama sva u čudu jer je njena curica inače dobra. Ne bih vas ni zvala, kaže joj učiteljica posramljeno, ali mama od druge curice prema kojoj je vaša bila zločesta je inzistirala da vas se pozove na razgovor. Šta je bilo, pita opet mama, bed joj je, kaj je mala napravila, WTF je bilo, kome baka Srbin?

“Vaša curica je jednoj drugoj curici rekla da je debela.”

(Pauza za dramatičnu glazbu).

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Debela.

Drama. Kaos. Puč! Erdogan i tenkovi.

Debela.

Vjerujem da je u svakom gradu u Hrvatskoj barem jedna majka bila na razgovoru u školi zbog ovakve stvari. Naravno, “debela” je prva započela i rekla prvoj curici i gore stvari, s razlikom što prva curica nije tužila debelu mami jer SE TO NE RADI, daj ajde!

Debela.

Pa jebem ti život, za to danas mame dolaze u školu? Mia je Mirni rekla da je debela, zahtijevam pravdu! Calm your tits, soccer mom, kaj ti je?

To je klasični opis situacije koja je zove ŠKOLA. Škola je puna klinaca. Klinci se vrijeđaju. Jel lijepo što se vrijeđaju? Ne. Nije lijepo. Ja znam iz prve ruke jer, osim što sam u prva 4 razreda imala deformiranu čeljust zbog koje su me zvali cijelim dijapazonom užasnih imena tipa Ajkula, Drakula, Zubatac, Zec, Zubata (i kasnije Željezara Sisak u srednjoj), imala sam i čast da me mama šiša na frizuru koju neki zovu lonac, a neki Dorica Nikoić (Googlypuff). Ubaci u miks činjenicu da se prezivam Andrassy, što je bilo HISTERIČNO smiješno jer je zvučalo kao Agassi i imaš cjelodnevni program zajebavanja i name-callinga u mom smjeru. Znaš kaj je moja mama napravila kad je čula da me zovu Zubatac? NIŠ, jer nije ni znala! Jer je to škola i to je normalno. Netko ti kaže da si gadan ko ponoć, ti ga uvrijediš natrag nečim jednako djetinjastim i glupim, tipa “mama ti se kupa gola!” i to je to. Tak to ide.

Ti si ružna! Ti si glupa! Ti si još gluplja! Ok ajmo pod odmorom ić po sladoled. Ajde.

To su djeca. Djeca se vrijeđaju na prvom satu, do velikog odmora su najbolji prijatelji, tak to ide, barem je išlo kad sam ja bila klinka. Nisi zvao mamu kad ti je netko rekao nešto ružno, hendlao si to na licu mjesta jer te mama naučila da se boriš za sebe. Naravno da bi bilo bolje da sva djeca konstantno šire samo i isključivo ljubav i da nam svima iz guzice izlazi duga, ali bilo bi bolje i da lubenica nema koštice pa ima. To je život. Naučiš ga se hendlat, ne zoveš mamu za svaku pizdariju. To je mene naučila moja mama kojoj sam zabranila da me šiša kad sam bila “dovoljno odrasla” da joj smijem zabranit.

Naravno da u teoriji nije lijepo kad tvom djetetu netko kaže da je debelo, ali tvoj posao nije pokazat djetetu da će sad mama sve lijepo riješit i nitko tebi neće govorit da si debela! Tvoj posao je naučit to svoje (debelo) dijete da se obrani. “Isuse kolke zube imaš Andrea” - znam, imam, jbg, nosim aparatić, jednom ću možda bit zgodna, tebi mama smrdi po sirevima, ajmo bit prijatelji. “Debela si” - jesam, pa kaj, to ne znači da sam loša osoba. Ja uvijek mogu smršavit, a ti ćeš i dalje bit zločesta, ajmo ić na sladoled sutra. Ak ti je dijete bucmasto, nauči ga da to nije toliko loša stvar. Ak ti je dijete zubato, objasni mu da je to krajnje nebitno jer je sad vrijeme škole, a škola je za učenje i zajebavanje i penjanje po drveću, a ne za lijepe zube. “Tužit ću te mami” smiješ imat kao pristup dok ti ne ispadne prvi zub, nakon toga si on your own.

I naravno da treba reagirat ako ti sustavno zlostavljaju dijete i ako mu zagorčavaju život (za sve one koji će banalizirat prethodno napisano), ali ako svaki put kad netko pogrešno prdne u smjeru tvoje “svete” djevojčice ideš radit red po školi, ne spašavaš svoje dijete od potencijalnih idiota - radiš idiota od svog djeteta. Idiota koji se neće znat izborit za sebe nego će zvat mamu da ga spasi. Takvi ljudi ne čine svijet boljim mjestom - takvi ljudi smišljaju reklamu za Hrvatski zavod za zapošljavanje (ukinuli smo poticaje, radite ko konobari dok vam Lana Jurčević pleše oko stola!)

Isto vrijedi i za onu mamu koja traži bolju ocjenu - naravno da postoji šansa da BAŠ ova profesorica zajebava BAŠ tvog Marka (jer je frustrirana i debela i razvedena i ostale riječi za opravdanje postupaka koji tebi ne odgovaraju), al kaj nije logičnije da je tvoj Marko možda jednostavno malo lijeno smeće kojem se jednostavno NE DA bolje? To nije ništa pogrdno, to je opis većine normalne djece. Ja sam u prvom srednje bila lijeno smeće i imala sam kulju iz fizike na polugodištu. Na kraju godine sam imala 2, a na kraju drugog srednje 5. Ne zato što je mama srala mojoj profesorici koja mi je dala (zaslužene) ocjene nego zato što je srala meni, lijenom smećetu koje je imalo stav “fuck school”. I upalilo je.

Znam da svaki roditelj želi najbolje svom djetetu, ali ako ideš vikat na profesore jer Marko nije dobio zadovoljavajuću ocjenu, ne pomažeš nikome, a kamoli Marku. Ne odgajaš uspješno dijete koje je završilo srednju sa solidnim ocjenama - odgajaš nesposobnog debila koji je u godinama kad mu je trebalo formirat um i kad je od njega trebalo napravit čovjeka naučio da će mama (ili tata) sve sredit i da za njega ne vrijede pravila.

Takav je na Kvatriću pogazio one ljude ako se sjećate, back in the day kad su ljudi bili idioti i bez Pokemona.

Jasno je da voliš malog Marka i da ga želiš sačuvat od svijeta, ali upravo zahvaljujući tebi, Marko će (p)ostat debos. A ti se trebaš pobrinut da ne bude debos, nego the boss.

Bottom line - Pokemoni ne stvaraju idiote od ljudi. Roditelji (neki) stvaraju idiote od ljudi, umjesto da se zajedno s profesorima bore stvorit ljude od idiota.


Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara