Kolumna Petre L.: Sve zbog jedne kvržice

Kolumna Petre L.: Sve zbog jedne kvržice

Foto: Karen Millen

Klara me danas nazvala. Ima kvržicu na dojci i to već mjesecima. Noge su mi se odsjekle. "Kako misliš mjesecima? Nemoj mi molim te reći da ignoriraš situaciju toliko dugo?" Jednostavno nisam mogla vjerovati. Od gospođice Savršene to nikad ne bih očekivala. "Petra, možeš li molim te doći do mene?". Već sam bila na putu kada je izgovorila tu rečenicu. Sama činjenica da Klara traži pomoć mi je bila dovoljna da shvatim u kakvom je stanju.

Ipak, za ono što sam zatekla u stanu nisam bila pripremljena. Već na ulazu sam skoro ugazila u Bobijevo govno. "Gdje je Lovre?", pitala sam u čudu. Bilo mi je jasno da ga nema. "I kad je Bobi zadnji put bio vani?". "Lovre je na putu već 3 dana, vraća se u petak. Dovest ću se u red do tada, ne brini.", objasnila mi je moja draga prijateljica. Rekla sam joj da se sredi dok ja prošetam Bobija, a da ću ja do tada pokušati dogovoriti termin kod nekog privatnika. "Klara, ne želim se raspravljati s tobom. Znam kako je to kad misliš da imaš neko sranje, ali odgađanje neće pomoći. Spremi se pa idemo.", pokušala sam biti što blaža.

Zapravo sam bila jako ljuta. A opet, znala sam da joj to ne smijem pokazati jer je sigurno u panici. Poznajem ju sto godina i nikad je nisam vidjela takvu. Nisam znala ni sama što da radim. Da zovem Lovru? Evu? Nekog trećeg. Da s nekim podijelim tu muku koju sam osjećala. Na kraju sam nazvala svog ginekologa da mi sredi pregled. Riješio je sve u pola sata.

Kad sam se vratila u stan, Klara je bila opet ona stara. Fina, počešljana, uređena, kao da je sve ok. "Pregled je u 6. Ajmo na kavu prije, može?". "Može.", rekla je i uhvatila me čvrsto za ruku. U autu je samo šutjela. Pustila sam je. Kvragu, mora i ona progovorit u jednom trenutku. I progovorila je, taman kad sam se parkirala. "Aj ipak nemojmo na kavu, ostanimo tu u autu. Ne želim nikoga gledati trenutno." Gledala me kao najtužnije dijete na svijetu. Svašta mi je u tom trenutku prošlo kroz glavu. A u sebi sam samo ponavljala - ajde Klara, samo jebeno progovori više. Šutjela je nekih 15 minuta držeći me cijelo vrijeme za ruku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I onda je krenulo. Trudna je. Napokon. Nakon godina pokušaja, svakakvih tretmana i nebrojeno umjetnih oplodnji, Klara je sada trudna. I to prirodnim putem, bez ikakve pomoći. "Pa to su super vijesti Klara. Jesi rekla Lovri?". Nije mi ni dalje bilo jasno zašto je nesretna i zašto plače. "Nisam mu ništa rekla, što da mu kažem? Jel shvaćaš Petra koji sam ja kreten? Toliko želim to dijete i dobijem ga sad kad sam bolesna. Ignoriram tu glupu kvržicu mjesecima jer mi je stvarno dosta doktora, bolnica i pikanja. Umorna sam od svega. I sad sam trudna. I što ću sada ako imam rak? Što će biti s djetetom? I kako da išta kažem Lovri? Da mu kažem da sam neodgovorna glupača i da sam nakon svih godina napokon trudna, ali vjerojatno i bolesna? Mrzit će me, znam.". Kao da je netko odvrnuo pipu, Klara je plakala i govorila. I ja sam plakala s njom. Pokušala sam je utješiti ali znala sam kako se osjeća i zašto. Prošli smo s njom sva razočaranja, prihvatili činjenicu da je posvojenje jedina opcija, pa opet preživjeli razočaranje sustavom koji je iz nekog suludog razloga procijenio da Klara i Lovro nisu dobri kandidati. I sad je trudna. I možda zaista bolesna.

"Klara, moraš reći Lovri. Znaš i sama da te on nikad ne bi krivio. Prošao je sve to s tobom i zna kako ti je bilo. Lovro te voli, trebaš ga da bude uz tebe u ovoj situaciji.", pokušala sam je urazumiti. Znala sam da sam u pravu, a znala sam i zašto se ona tako osjeća. "Ajde da prvo vidimo što će reći doktor. U skladu s tim, vidjet ćemo što dalje. Može ljubavi?", rekla sam joj i zagrlila je najjače na svijetu. Kao da ide na put i neće se dugo vratiti.

Doktor je obavio pregled i napravio punkciju kvržice. Nije mogao puno reći, treba čekati nalaze. Samo 3 dana, kaže doktor. Požurit će koliko može s obzirom na situaciju. "Ajde, preživjet ćemo mi ta tri dana. Ja ću se preselit kod tebe. Trebaš nekoga da ti dovede stan u red. Samo jedno neka bude jasno - nema šanse da čistim Bobijeva govna. To ćeš sama. Za tri dana ćemo natrag kod doktora po rezultate i onda ćemo vidjeti što dalje. Do tada ćemo jesti i piti do iznemoglosti, može?". To je bilo najbolje što sam u tom trenutku mogla. Znala sam da moram ostati pribrana, a zapravo mi se srce kidalo. Prvo zato što sam vidjela Klaru koja se raspada, a nakon toga iz posve sebičnog razloga - nisam bila spremna na ovakvo sranje, na Klaru bolesnu i nemoćnu. Ona je uvijek bila stup i čvrsti oslonac za sve nas u društvu.
"Petra?" "Reci ljubavi.", rekla sam iščekujući što će reći. "Volim te, ti si mi kao sestra. To znaš sigurno iako ja to ne govorim. Molim te nemoj nikome javljati, barem do nalaza. Ne želim razgovarati o tome i objašnjavati se, ok? Samo ti i ja." "Naravno. Samo ti i ja.", čvrsto sam joj obećala. 

Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara