Tekst: Zvonko Alač
Foto: AFP

144 KILOMETRA na sat jurio je pokojni sanjkaš Nodar Kumaratišvili kada se zaštićen tek kacigom zabio u ogradu  zloglasnog Whistler Sliding Centrea.

Tragični događaj od prije tjedan dana slijedili su novi, pukom srećom završeni bez još fatalnih žrtava, samo ovaj put u bobu, sportu gdje su natjecatelji (jer teško je više govoriti "sportaši") ipak okruženi zaštitnom opnom vozila.

Ali varljiva zaštita ustvari je mač sa dvije oštrice jer bob dostiže brzinu od 150 pa sve do rekordnih 189 kilometara na sat, koliko je dostigao bob švicarske reprezentacije na ZOI 1998.

Kumaratišvili i muški bob zlokobno upozorenje pred još opasniji ženski

Upravo je Švicarac Švicarac Beat Hefti, prvoplasirani bobist Svjetskog kupa i nositelj tri olimpijska odličja odustao je nakon potresa mozga zadobivenog u prevrtanju njegovog boba.

Bolje sreće od njega bio je drugi natjecatelj u dvosjedu Daniel Schmid koji je prestravljen opasnom stazom na Whistleru odustao od daljnjeg natjecanja nakon prevrtanja iako je prošao bez ozljeda. Za njegovog kočničara Jurga Eggera ne može se reći da je "prošao lišo" jer je ozljedio kralježnicu i nada se da mu neće biti narušene motoričke funkcije.

Podsjećamo na ono ćemu smo već pisali jer u utorak i srijedu su na rasporedu utrke ženskog boba dvosjeda koji zajedno sa članicama posade teži 340 kilograma. Ne treba se previše razumjeti u fiziku da bi se predočilo kakvom će zastrašujućom brzinom juriti "meci" kojima će upravljati žene prestravljene nesrećama kolega.

Teško da će ijedna od njih pribjeći poznatoj bobističkoj metodi dodavanja metalnih utega u bob kako bi se većom težinom vozila postigla i veća brzina.

Shauna Rohbock: Staza je toliko brza da mozak ne stigne reagirati

Američka vozačica Shauna Rohbock s pedigreom kaplara u  Nacionalnoj gardi i pet medalja sa svjetskih prvenstava i olimpijskih igara nije netko tko bi kukao bez potrebe, a naročito se ne može reći kako je pod dojmom recentnih tragedija jer već je prije ukazivala što bi se moglo dogoditi na stazi:

"Zajedno sa ostalim natjecateljicama i natjecateljima bila sam pozvana na testiranje staze još dok je staza bila u izgradnji i svi smo se još tada složili kako će biti prebrza i preopasna, ali organizatori su nam odgovarali kako će sve biti u redu. Voljela bi ih pitati misle li to i dalje" ogorčena je Rohbock koja je izrekla i stravično upozorenje:

"Na stazi se razvija nenormalna brzina a ženski bobovi će vjerojatno biti brži od muških. Ono što me užasava je pomisao na završetak staze sa uzastopnim zavojima bez ravnih dijelova i u toj konstantnoj vrtnji mozak uopće ne može upravljati rukama. Strah me pomisliti što bi se moglo dogoditi."

Rollerblall postao Rollerblade

To što se događa na Olimpijskim Igrama u Vancouveru nema nikakve veze sa sportom, olimpijskim duhom ili Cubertainom, već podsjeća na distopijske vizije sporta u budućnosti kakve su filmaši na platno prenijeli davne 1975.  Ono što je tada prikazano u filmu (koji je režirao Kanađanin (!?) Norman Jewison) sada u izmjenjenoj verziji, ali sa jednako smrtnim posljedicama, gledamo na "Stazi smrti" na Whistleru a epilog pisaca scenarija i scenografa staze vidljivi su u tužnim scenama iz gruzijske provincije.

Kako bi dali dodatni pečat "suspensea" i folklorne opasnosti, Amerikanci su bob stazi na kojoj su se odvijale utrke za OI 2002 u Salt Lake Cityju nadjenuli ime "Devil's highway". Organizatori u Vancouveru ne moraju pribjegavati takvim promidžbenim trikovima, jer njihova je već postala "Highway to hell" i ukoliko se nešto radikalno ne promjeni, mnogi "sportaši" će se i ubuduće vraćati kući omotani zastavom, ali ne oko vrata već oko lijesa.